Nakon što su 1971. godine svojim prvijencem “A sad, nešto sasvim drugačije” doživjeli potop na američkim kino-blagajnama, ekipa iz Monty Pythona povukla se u osamu. Shvatili su da puko recikliranje skečeva iz TV serije nije recept za Hollywood, pa su odlučili krenuti u potpuno drugom smjeru – ravno u blato, maglu i apsurd srednjeg vijeka. Tako je rođena ideja o “Svetom gralu”, filmu koji će postati klasik, ali čiji je put do velikog platna bio jednako nadrealan kao i scena s ubojitim zecom. Da stvar bude smješnija, dok su oni sanjali o vitezovima koji imitiraju jahanje konja lupajući kokosovim orasima, filmski studiji su im ljubazno, ali odlučno, pokazivali izlazna vrata.
Pranje novca u srednjem vijeku
Spas filma nije došao od uštogljenih producenata, već od najneočekivanijih saveznika – ikona rock ‘n’ rolla. U to su vrijeme u Velikoj Britaniji porezi na visoke prihode iznosili nevjerojatnih 90%, pa su rock zvijezde tražile bilo kakav način da legalno “izgube” novac kako ga ne bi dale državi. Kako je Terry Gilliam kasnije objasnio, Elton John, Pink Floyd i Led Zeppelin vidjeli su u Pythonovcima savršen “porezni štit” – projekt koji će vjerojatno propasti i tako im smanjiti poreznu osnovicu. Bila je to situacija puna paradoksa i bizarnosti; rockeri su uložili novac misleći da kupuju fijasko, a zapravo su nehotice financirali jedno od najvećih remek-djela komedije u filmskoj povijesti. Sudbina se opasno poigrala s njihovim novčanicima, pretvorivši “siguran gubitak” u kultno bogatstvo.
Koliko su glazbenici zapravo bili zaluđeni Pythonovcima, najbolje svjedoči anegdota sa snimanja legendarnog albuma “The Dark Side of the Moon”. Članovi Pink Floyda redovito su prekidali snimanje u studiju Abbey Road, gasili mikrofone i ostavljali instrumente samo kako bi stigli pogledati najnoviju epizodu “Letećeg cirkusa” na televiziji. Čak su se ponudili da napišu glazbu za film (što se na kraju ipak nije dogodilo), dok je pjevač Led Zeppelina, Robert Plant, na kraju koncerta u Londonu 1975. mrtav-hladan poručio desecima tisuća fanova: “Pazite se, stiže Sveti gral!”. Zamislite tu scenu – dok se svijet klanjao progresivnom rocku, ti isti glazbeni genijalci su se valjali od smijeha na foru o mrtvoj papigi.
Na kraju, tko je zapravo “iskeširao” za vitezove okruglog stola? Zahvaljujući tweetu Erica Idlea iz 2021., znamo točnu podjelu plijena. Najveći junak bio je koproducent Michael White s tadašnjih 78.750 funti (danas bi to bilo preko pola milijuna eura). Led Zeppelini su “uletili” s 31.500 funti, a Pink Floydi s 21.000. No, popis investitora čita se kao popis uzvanika na najčudnijem partyju ikad: tu su bili Ian Anderson iz Jethro Tulla, tekstopisci Tima Ricea pod imenom The Heartaches, pa čak i tri različite diskografske kuće. Svi su oni uložili u film u kojem ljudi mlataraju rukama i svađaju se s lastavicama, ne znajući da upravo pišu povijest kinematografije. Pouka priče? Ako ti porezna kuca na vrata, uloži u grupu čudnih filmaša – možda završiš s klasikom.
Autor: Marko Mihalinec
Pod utjecajem kave, ironije i mitologije!
