Vrisak 7 je konačno stigao i u naša kina. Voljeli tu franšizu ili ne, mora se priznati da je poprilično jedinstvena i da od svih slasher serijala ima uglavnom jako dobro promišljene scenarije te da se produkcijski nikada nije srozala kao neke, već je svakim novim sequelom bila (uglavnom) sve bolja i bolja sa svega dva filma koji su eto pomalo fejlali. Zašto kažem jedinstvena? Pa već od prvog, kultnog Wes Cravenovog originala imala je prisutan element meta filma i gotovo svi likovi su bili filmofilski upućeni. Pogotovo Jamie Kennedyjev, Randy. Stoga, ne zaboravimo najpamtljivije pitanje ikad postavljeno u nekom filmu strave (“do you like scary movies?”) koje je kasnije izdefiniralo početak svakog sljedećeg nastavka, a prvi put ikad upućeno Drew Barrymoreinom liku “Casey Becker”. Također, može se reći da je uspjeh svakog “Scream” filma na neki način pisalo scenarij i davalo i ojačavalo legacy charactere, a ubojica iliti ubojice u “Ghostface” kostimima su često bili ne baš najpametniji pojedinci (osim onog iz trećeg dijela) no bez obzira na to, velikan žanra, redatelj Wes Craven je originalnoj trilogiji dao neke od apsolutno naj suspensful momenata u žanru slashera uopće.
Tko su glavni likovi znate svi Vi koji ste kliknuli na ovu recenziju, ali nek je tu za svaki slučaj: Neve Campbell je definitivna “scream queen 90-ih” kao Sidney Prescott, a neizbježni su još i Courtney Cox kao Gail, David Arquette u ulozi smotanog, ali pametnog Deweyja, a svoj trag su ostavili i Matthew Lillard, Skeet Ulrich, Liev Schreiber, Timothy Olyphant i Scott Foley.
Uglavnom svašta smo tu mogli vidjeti od metafilmskih fora, pa su tako već u prvom dijelu postavljena neka od kasnije čvršće utvrđenih pravila. Da preživiš horror, nikud ne idi sam, nikad nemoj reći “I’ll be Back!” (osim ako ste Arnold!) jer se nećeš vratiti, a motive ubojstava su propitivali sami likovi na osnov zadanih klišeja koje su počinjavali junaci horror filmova njihovog vremena koje su pak sami gledali doma na tulumima, tada još preko videokazeta. Također jedan od zgodnijih hommage trenutaka u tom štihu je bio domar srednje škole Woodsboro, odjeven u zeleno-crveni džemper sa šeširom što je bio Cravenov namig fanovima njegovog najpoznatijeg lika uopće, “Freddyja Kruegera” iz valjda jedine kultnije horror franšize “A Nightmare on Elm Street”. Sorry Michael (“Halloween”) i Jason (“Friday the 13th”), ali Vi nikad niste bili igrači ove lige…
Kako je serijal odmicao, sve je više bio relevantniji i filmski, pa i filmofilski tako da u drugom nastavku čak imamo likove na faksu kako slušaju sat filma i raspravljaju o nastavcima i kako su upropastili originalne filmove. Ili ne? Jer spomenu se naravno i “Terminator 2” i “Aliens” (na što će serijska Buffy, Sarah Michelle Gellar optužiti Joshuu Jacksona da mu se “diže na Camerona”) što je bilo poprilično kreativno jer je na taj način “Scream 2” kritizirao i konstruktivno propitkivao prava na vlastito postojanje u nekakvom umjetničkom, a ne samo komercijalnom smislu. Osim toga, bilo je zanimljivo vidjeti i tumačenje imaju li horrori “moć” utjecaja na mlade osobe jer ako se sjetimo, tada su razne roditeljske udruge, pa i mediji za sve školske pucnjave i ubojstva krivile filmove, ali i stripove s temom strave i užasa. No film je naravno pametno odbio tu tezu kroz izjavu da smo sami odgovorni za djela koja činimo, a i određeni dvojac je još u prvom filmu rekao da filmovi ne čine munjare, ali ih čine kreativnima. Također, priča “Vriska 2” se usko nadovezivala na prvi dio, a tako su i negativac ili negativci zaokruživali činove započete u prvom filmu dok su gl.likovi nastavili živjeti svoje živote van ruralnog gradića. Samo su oni sada već bili pseudo-celebrityji jer se prema njihovoj priči snimio film “Stab” koji je izvukao nove luđake i nove probleme na scenu.
Ne lezi vraže, kako je prvi film “Stab” bio uspješan, studio je uložio i u drugi i tu je veza filma unutar filma dosegla još dublji nivo. Wes Craven je otišao još dalje s trećim nastavkom koji je imao i podosta elemenata komedije što nije baš leglo svima, no s obzirom da su u nekim drugi horror franšizama likovi završavali i u svemiru, ovo je bilo čak i logično. Tako smo recimo saznali da je Sidneyjina mama, Maureen htjela postati glumicom i imala ulogu u nikad releasanom, nedovršenom filmu producenta Johna Miltona kojeg je tumačio Lance Henriksen kao očiti hommage kralju B-filmova Rogeru Cormanu. Osim toga, u cameo ulogama su se pojavili i Jay i Silent Bob (Jason Mewes i Kevin Smith) i Carrie Fisher u ulozi neke studijske arhivarke koja osim što je razotkrila prošlost nekih bitnih likova također dobacila Sidney i Gail da je ulogu u “Star Wars” ipak dobila “ona koja je raširila noge za redatelja”. No bez obzira na izraženiji komični odmak u “Vrisku 3” bilo je tu još oho-ho fine režiranih, atmosferičnih i napetih, scary trenutaka. Ali ovaj put smo bili upućeni već u traileru u to što možemo očekivati, a to je bilo da u završnom trećem dijelu, ubojica će biti nadljudski kučkin sin i da sve oklade otpadaju, što može značiti i smrt glavne junakinje. I zaista, osim ponovnog i još dojmljivijeg poigravanja s ustaljenim filmskim “pravilima” iliti klišejima dobili smo savršeno povezanu priču u finalu u kojem smo dobili precizne odgovore na sva postavljena pitanja i neki veći, širi smisao cijele priče što je zaključilo “prvu” trilogiju, a ne samo “treći film” na neki “veći način” koji smo u biti svi i priželjkivali.
Četvorka je pak bila jedan od spomenuta dva fejla u franšizi, no nastavila se igrati s filmskom formom u vidu davanja komentara na tada novu hollywoodsku furku, tj. rebootove. Taman su se pojavili dakle opće prihvaćeni reebotovi Batmana, tj. Nolanov “Batman Begins” i J.J. Abramsov “Star Trek” koji su pokidali na blagajnama i dali novi motiv za ponovno poigravanje i meta kontekst novog nastavka koji je ponovno režirao otac serijala Wes Craven. To je također bio njegov rastanak s franšizom, ali i njegov zadnji naslov u karijeri, jer je nažalost preminuo četiri godine poslije. Film pak nije baš najbolje prošao kod kritike i publike zbog čega je došlo do pauze od jedanest godina do sljedećeg nastavka.
Petica dolazi u vrijeme takozvanog elevated horrora (crapfestovi kakve u pravilu režiraju Ari Aster i slični) i u isto vrijeme izruguje taj termin, ali i biva nekako drukčiji od dosadašnjih filmova u serijalu, mada ga opet u neku ruku reboota. Film su režirali Matt Bettinelli-Olpin i Tyler Gillett, angažirani na kontu uspjeha fenomenalnog “Ready or Not” sa Samarom Weaving u glavnoj ulozi. Ovaj put su uvedene nove glavne junakinje u serijal, sestre Sam (Melissa Barrera) i Tara Carpenter (Jenna Ortega, još uvijek najpoznatija kao “Wednesday”) i priča njih dvije, točnije jedne od njih se povezuje s negativcem iz prvog filma jer mu je kćer. Ubojice u ovom filmu kao ustvari većina njih u serijalu su u biti opsjednuti likom Sidney Prescott, jer ona je survivor, “the girl who lived” i to joj baš ne ide na ruku jer kao da joj samo postojanje izvlači psihopate u okolinu. Naravno. neću Vam spojlati ništa, no ovaj sequel je bio popriličan uspjeh u kinima i hommage koji su isfurali ovdje Tarantinovom “Once Upon a Time in Hollywood” je something to behold, a Mikey Madison, čija uloga je ključna u toj sceni je izazvala salve smijeha u kino-dvoranama i oduševljenje na internetu i svega koju godinu kasnije je osvojila i Oscara za najbolju glumicu u filmu Seana Bakera “Anora”.
Naravno, nastavak je slijedio, sestre Carpenter su se vratile, ali Neve Campbell je presjedila avanturu u New Yorku što čini Courtney Cox jedinom glumicom koja se pojavila u svim filmovima ove filmofilske koljačke franšize. Preskočio sam jedan bitan detalj, no u gotovo svakom “Scream” filmu pratimo i to da je “Stab” kao serijal inspiriran “filmom izvan filma” nastavljen i fanovi tog serijala često nisu baš najnormalnije osobe. Ugl. Film je bio korektan, redateljski duo koji je potpisao peticu se vratio i napravio najkrvaviji izdanak serijala do sada, ali manje-više najpozitivnije što se može reći za šesticu je da je bilo lijepo vidjeti priču prebačenu u veliki grad, točnije New York i Ghostface killer/s u akciji u urbanoj sredini: Najveći pak problem ovog nastavka je što priča o sestrama Carpenter nije baš završena jer Melissa Barrera je završila canceled (don’t wanna go there, al c’mmon america, whatever happened with freedom of speech?), a s njom se povukla i Ortega podržavši kolegicu što mi je okej, a producenti koji su škrtarili na Neve su se usrali i odrješili kesu te je platili sedam milijuna dolara za povratak kako bi spasili serijal.
Ugl. oko sedmice koja je oborila rekorde i uvrstila “Scream” kao franšizu u jednu od nekoliko koje su premašile milijardu dolara u kinima je bilo masa peripetija. Film je zapravo trebao režirati Christopher Landon, najpoznatiji po “Happy Death Day” i “Freaky”, no uslijed sranja se i on zbrisao iz produkcije, no kako para radi di burgija neće producenti su angažirali scenarista i creatora likova, Kevina Williamsona da režira ovaj nastavak koji vrti lijepe novce na blagajnama, ali koliko će to potrajati ostaje za vidjeti jer ovo je definitivno najslabiiji film u franšizi koja sada traje već trideset godina. No, da se primimo sada onoga što Vas zapravo sve zanima! Glavni lik je opet jedna i jedina Sidney Prescott i ona je by far najbolje što se dogodilo ovom filmu jer priča škripi toliko da ju ne bi podmazala ni cijela tvornica WD-40. Ipak, ako ste in it for the horror only, this delivers… Ima tu gorea, krvi, više negoli ikad do sada, ali sve ono što su fanovi htjeli i očekivali kada se saznalo da se “određeni” glumac vraća, najkraće rečeno nisu dobili. E, sad, nije ovo najgori film na svijetu, ali da je najslabiji – je. Da ima najgori killer/s reveal = ima, ali opet može se preći preko toga jer koliko god je meh, nekak se pređe preko toga. Sidney je dobro razvijena kao lik, a sada je još i majka i želi zaštititi svoju kćer od svoje burne prošlosti, ali samim tim je u neku ruku odguruje od sebe, tako da drama between the characters works fine. Produkcijski ne izgleda loše, no ne i bolje od prethodna dva filma, ali taj neki jesenski look koji isfurava direktor fotografije je čisto okej. S druge strane, Williamson ne režira suspense kao Craven (inače scenarij za prva dva filma je imao napisane napomene za scene ako se nije dalo iščitati da je to što je napisano “strašno” = “Wes Craven will make it scary!”) i teško bi koga preplašio bez posezanja za jump scareovima i gore-om što je decline u odnosu na prethodne nastavke jer i Betinelli i Gillet su imali jakih režijskih trenutaka na tom polju. Ali ajde, s obzirom i na nedavno rebootani “Halloween” (i dva nastavka kraj kojih se Uwe Boll doima kao sasvim solidan auteur) u režiji Davida Gordona Greena, ako bih morao povući usporedbu ladno bih rekao da je najslabiji “Scream”, (ovaj) i dalje bolji od sva tri mind-numbimgly glupa sranja koja je potpisao taj krelac. Uzevši u obzir da će ovo sigurno zaraditi lijepe pare, nadam se da će u osmom nastavku producenti angažirati nekog vraški dobrog scenarista (koji nije izlapio) sa svježim idejama i redatelja koji zna šta radi (recimo, Tommy Wirkola?) da ispravi sve krivde koje je Kevin ovdje napravio… Da, očekivao sam više od čovjeka koji je napravio sve dobro, ovdje spomenuto iza pisaće mašine, furao seriju “Dawson’s Creek”, bio creator “The Vampire Diaries” koje sam actually gledao dok je on bio showrunner, ali i previđenu i zaboravljenu seriju “The Following” s Kevinom Baconom u gl.ulozi…
Da zaključim, reći ću ovako, “Scream 7” mi je glup, glupo mogu podnijeti, ali nije prekršio jedini grijeh (po Franku Capri) koji film može počiniti, a taj je da bude dosadan…
Autor: Boris Prole
Filmofil, recenzent, redatelj, trasher...