Filmske devedesete? To su bile godine kada je infromacija još bila troma, a internet postajao širokopojasniji. Kina su bila relevantna za filmski doživljaj i još ponegdje bila prepuna nikotinskog dima, VHS-ovi i DVD-ovi su se presnimavali kao blesavi, a svaki ozbiljan redatelj se trudio nanovo izmisliti samoga sebe. Bio je to divlji zapad za filmofile – digitalija je kucala na vrata, ali još smo visjeli na celuloidu poput gremlina na stropnom ventilatoru. Tarantino je došao kao narkomanski Shakespeare iz videoteke i objasnio nam da su svi dijalozi bitni dok je Fincher polirao nasilje do razine zen estetike. S druge strane planeta, Azija je počela uzvraćati udarce – Hong Kong, Japan, Južna Koreja – svaki film nova eksplozija stila, bola i melodrame. Europa je bila pod utjecajem Dogme, čistila se od holivudskih steroida, a čak je i Cannes znao nagraditi film u kojem netko šuti 40 minuta i bulji u daljinu. Sve je djelovalo kao da se urušava i rađa istovremeno. Devedesete nisu bile elegantne – bile su krvave, rastrgane, veličanstvene. Filmska dekada koja je izgledala kao da će eksplodirati. Evo nekih filmova, za prvu ruku
Najbolji filmovi 90-ih
1. “Chungking Express” (1994.)
Wong Kar-wai puca iz srca, ali meci su vlažni, spori i presvučeni čežnjom. Dvije priče o ljubavi koja promašuje cilj za pola sekunde – jedan policajac je opsjednut rokom isteka konzervi ananasa, a drugi dobiva novu cimericu koja mu obuzima dušu. Brzina MTV generacije s poezijom u džepu. Obožavamoovg čovjeka.
2. “Hard Boiled” (1992.)
John Woo je režirao ovu filmčinu kao da mu je netko rekao da sutra dolazi smak svijeta. Chow Yun-fat, s čašom u jednoj i pištoljem u drugoj ruci puca po ljudima, po staklu, ali i po bolnicama. Finale traje 40 minuta, kamera je brza kao lastavica na amfetaminu. Ovdje nema dijaloga, samo eksplozije, krv i znoj. Klasik!
3. “Alien³” (1992.)
David Fincher, mlad, ljut i potplaćen, biva bačen u Foxovu klaonicu gdje svim silama vizionarski pokušava spasiti ono što je ostalo od franšize nakon Camerona. Rezultat? Industrijska depresija, ćelava Ripley i alien koji napada četveronoške. Director’s Cut je pravo lice tog pakla. Mrzili su ga kad je izašao. Sad ga obožavamo, pogotovo nakon fanovskih edita!
4. “The Killer” (1990.)
Još jedan Woo. Još više metaka. Još više tuge. Plaćeni ubojica koji želi izaći iz igre. Zvuči kao klišej? Jest. Ali kad to Hong Kong napravi s ovakvom gracioznošću, sve postaje poezija i balet. Krvavi, bolesno romantični balet. Hollywood bi se mogao i trebao sramiti.
5. “Fallen Angels” (1995.)
Wong Kar-wai opet, ovaj put kao da je snimao film u WC-u noćnog kluba punog dima, svjetala i ljudi koji se ne znaju voljeti, ali ne mogu stati. Šizofren, napaljen, tužan i lijep. Kao da ti netko snima snove dok spavaš s otvorenim očima. Kinematografski ekvivalent noći bez kraja.
6. “The Long Kiss Goodnight” (1996.)
Geena Davis kao domaćica s amnezijom koja se sjeća jedino činjenica da je – ubojica. Shane Black je napisao, a Renny Harlin režirao. Rezultat: najpodcjenjeniji akcijski film 90-ih. Film za koji bi Tarantino prodao nalakirani ženski nožni palac i pola uha.
7. “The Mission” (1999.)
Johnnie To režira gangsterski film s tišinom i koreografijom kao da je snimao svjetsko prvenstvo u atletici. Pet plaćenika koji čuvaju šefa mafije – i nitko ne urla. A tenzija bi ti mogla prelomiti ključnu kost. Hong Kong bez drame i s magnetiziranim likovima.
8. “Scream” (1996.)
Wes Craven je zgrabio horor, prerezao mu vrat, pa mu rekao da se ne sekira – preživjet će. Meta horor koji zna sve što znaš, ali te svejedno prevari. Ghostface je novi Freddy. Ali pametniji, brži i s telefonskim računom većim od budžeta indie filma.
9. “Out of Sight” (1998.)
Soderbergh. Clooney. Jennifer Lopez u ulozi karijere. I izvanredna glazba Davida Holmesa. Krimić s toliko stila da karove iz njega možeš nositi kao odijelo. Elmore Leonard nikad nije izgledao ovako dobro. Film za one koji znaju da predigra u filmu vrijedi više od samog čina.
10. “Bullet in the Head” (1990.)
John Woo snima “Lovac na jele” (1978.) s heroinom umjesto ruskog ruleta. Trojica prijatelja iz Hong Konga putuju u ratni Vijetnam. Sve se raspada. Prijateljstvo, iluzije, mozak gledatelja. Jedan od najnemilosrdnijih filmova koje je Woo ikad snimio – i zato mu i je među najboljima.
11. “Fireworks (Hana-bi)” (1997.)
Takeshi Kitano režira tihu meditaciju o policajcu, smrti i nasilju. Svaki kadar je tišina koja eksplodira. Iza svakog osmijeha – samoubojstvo. Iza svake šetnje – krv. Film koji te sredi u tišini jer ne moraš čuti metak da bi znao da si pogođen.
12. “The Crow” (1994.)
Brandon Lee. Kult koji je zacementiran krvlju. Film o osveti, smrti i poeziji s kožnim rukavicama. Gotika koja nije patetika. Soundtrack kao benzin. Kamera kao britva. Ovaj film ne stari – samo tamni. I boli još više jer znamo što se dogodilo na setu. Vanserijska stripovska adaptacija koju bi menadžeri u Disneyu trebali gledati barem jednom dnevno.
13. “Time and Tide” (2000. al’ duh devedesetih)
Tsui Hark je ovdje rekao: “Daj sve.” I stavio sve. Akcija u hodnicima, eksplozije s granatama u stanu, likovi koji ne znaju čiju bebu nose. Devedesete u duši, ludilo u srcu. Nema egzistencijalnog smisla, ali ima stila. Previše stila.
14. “The Last Seduction” (1994.)
Linda Fiorentino kao fatalna žena koja jede muškarce kao žvake. Neo-noir s dijalozima koji režu dlake na jeziku. Film je bio toliko dobar da ga nisu pustili na Oscare jer je premijerno išao na TV-u. Glupost godine. Zločest, seksi i pametan.
15. “Full Contact” (1992.)
Ringo Lam režira Chow Yun-fata kao nasilni haiku. Kriminal, izdaja, metak u trbuhu. Kamera pleše kao Swayze. Eksplozije u baru. Loši prijatelji. Osveta. Sve ono što ti treba kad ti život udari u zid – prljavi akcijski klasik.
16. “La Haine” (1995.)
Vincent Cassel, crno-bijela fotografija, francusko predgrađe i tri dana bijesa. Redatelj je Mathieu Kassovitz koji je bio klinac s porukom i stilom. Film prati trojicu prijatelja različitih etničkih pozadina koji tumaraju nasilnim ulicama Pariza nakon nereda. Brutalan, precizan i još uvijek jezivo aktualan. Europski “Do the Right Thing” (1989.) u režiji sociologa s kamerom.
17. “Run Lola Run” (1998.)
Tom Tykwer režira adrenalinsku videoigru u tri pokušaja. Franka Potente trči kroz Berlin, pokušavajući spasiti dečka od loše odluke. Svaki pokušaj je malo drugačiji, kao “Edge of Tomorrow” (2014.), ali na tabletama iz 90-ih. Nije samo stiliziran već ima i dušu. Vizualno vrtoglavo, energetski zarazno.
18. “The Celebration” (1998.)
Prvi Dogme 95 film, Thomas Vinterberg za ručkom razbija sve iluzije o obitelji. Otac slavi rođendan, a sin izgovara nešto što nitko ne očekuje. Skandinavska psihoza bez glazbe, bez svjetla, bez filtera. Kao “Festen”, ali i kao šamar. Jednostavno – ne izlazi iz glave.
19. “Sve o mojoj majci” (1999.)
Pedro Almodóvar, kralj boje, tuge i ekscentričnih žena. Film o majci koja nakon smrti sina odlazi u Barcelonu tražiti njegovog oca – koji je u međuvremenu postao žena. Utješna kombinacija sapunice i duboke ljudskosti. Dobra ti je “Magnolia” (1999.)? Pogledaj ovaj film.
20. “The City of Lost Children” (1995.)
Marc Caro i Jean-Pierre Jeunet (“Amélie”) stvorili su steampunk bajku o zlom znanstveniku koji krade dječje snove. Estetika izgleda kao da su Tim Burton i Terry Gilliam pušili i istog bonga. Ron Perlman kao tihi heroj u groteskno čarobnom svijetu.
21. “Cure” (1997.)
Kiyoshi Kurosawa nije rođak velikog Akire, ali je majstor atmosfere. Ubojstva koja povezuje isti potpis, ali nitko ne zna tko ili kako. Slow-burn japanski horor koji nije o krvi nego o sablasti u nama. Prije “Memories of Murder” (2003.), postojao je “Cure”.
22. “Taste of Cherry” (1997.)
Abbas Kiarostami i film u kojem čovjek vozi i traži nekoga da ga pokopa nakon što se ubije. Minimalizam koji prodire dublje od ikakvog scenarija. Zlatna palma i film koji ti se uvuče pod kožu kao pitanje, a ne kao odgovor.
23. “The Sweet Hereafter” (1997.)
Atom Egoyan režira tragediju s ledenim rukavicama. Nakon autobusne nesreće, odvjetnik dolazi u gradić u kojem istina curi kao toksični plin. Melodrama u rukama drugih, ali ovdje ispada pravo poetsko zrcalo boli. Sarah Polley ubija u ulozi djevojke koja zna previše.
24. “Raise the Red Lantern” (1991.)
Zhang Yimou, maestro kompozicije i tišine, donosi priču o četvrtoj supruzi u kineskom haremu 1920-ih. Svaka boja, svaka šutnja – bol. Gong Li briljira. Estetika da ostaneš bez daha, drama da pukneš. Dobitnika Oskara za najbolji strani film.
25. “Central Station” (1998.)
Brazilski biser Waltera Sallesa. Starija žena i dječak kreću na put – ona nema srce, on nema roditelje. Naravno da će se odnos promijeniti, a kako – e, to je umjetnost. Ako voliš “The Straight Story” (1999.), nećeš pogriješiti.
26. “The Stolen Children” (1992.)
Gianni Amelio snima talijanski “Paper Moon” (1973.), ali s više tuge nego šarma. Policajac vodi dvoje djece na jug zemlje i polako se rastapa. Socijalni realizam koji grize, ali ne moralizira. Nešto između De Sice i Loacha.
27. “Tri boje: Crveno” (1994.)
Kieślowski zatvara trilogiju u stilu. Irène Jacob, stari sudac, telefon i sudbine koje se dodiruju. Crvena je boja ljubavi, ali i nadzora. Najpoetskiji film devedesetih. Ako ti je “Amélie” previše razigrana – ovo je tišina i mirnoća za tebe!
Ovo je nasumični izbor iz glave za prvi volumen. Uskoro slijedi novi paket najboljih!
Marko Mihalinec
Dizajner, pisac i glazbeni producent (Plazmatick)
Boris Prole 
Velimir Grgić 
