Intervju: Ivor Šonje, filmski montažer

U ime stare i čitane rubrike Intervjui iz ere Žutog titla, odlučio sam istu pokrenuti i na Fanomaniji. Ideja je i dalje stara – promocija (mladih) domaćih filmskih snaga. A kako led treba razbiti čvrstom i kvalitetnom oštricom, moj izbor je Ivor Šonje, magistar filmske montaže

Bok i dobrodošao na Fanomaniju. Ukratko se predstavi našim vjernim čitateljima!

Ja sam Ivor Šonje, filmski i televizijski montažer, rođen ranih 90-ih, radim i živim s obitelji u Zagrebu. Bavim se montažom igranih i dokumentarnih filmova te raznih drugih filmskih i TV formata (traileri, spotovi, TV dokumentarci, serije i showovi). Do sada sam radio na četiri igrana filma (“Divljaci”, Darija Lonjaka, “Sveta obitelj” Vlatke Vorkapić, “Solitude” Ninne Palmadottir i “Južina” Ante Marina koja bi svjetlo dana trebala ugledati do kraja ove godine). Montirao sam i velik broj dokumentarnih filmova, kratkih i dugih te TV dokumentarnih serijala. Slobodno vrijeme provodim ili s obitelji vani u prirodi ili sam doma pred ekranom, gledam filmove, čitam knjige i slušam glazbu. Tu i tamo pokoji koncert, koliko slobodno vrijeme vikendima dopušta 🙂. Samo red, rad i disciplina.

Kada si se prvi put zaljubio u svijet filma?

Još kao mali klinac kada me djed često vodio u kina i snimao mi na VHS kazete filmove koji su se vrtili na HRT-u, posebno se sjećam Carpenterovih, Hitchcockovih i Fincherovih ranijih filmova. Bilo je to i drugih klasika poput “Jurassic Parka”, “Priče bez kraja”, “Gooniesa”, Burtonovih “Batmana”, ali prava ljubav prema filmu u djetinstvu je krenula s otkrivanjem horora i akcića s Van Dammeom i Stalloneom, a film kao pravu umjetničku formu sam otkrio u osnovnoj školi (neki bi me razapeli zbog ovoga) s Michaelom Mooreom i njegovim “Bowling for Columbine”. Dan danas volim pogledati taj film i prisjetiti se kako mi je taj film otkrio montažu kao postupak.

Kako gledaš na trenutno stanje hrvatskog filma?

Dobro je, javila se nova i svježa energija autora kao što su Sonja Tarokić, Andrija Mardešić i David Kapac ili Juraj Lerotić, iako i dalje imamo problem kako doprijeti do šireg gledateljstva i učiniti hrvatski film “komercijalnijim”, a ne samo rezerviranim za festivalsku publiku, iako ovdje moram naglasiti da je npr. dokumentarac “El Shatt- nacrt za utopiju” Ivana Ramljaka nekomercijalne prirode, a odjek kod publike je bio nevjerojatno velik za jedan domaći “art” dokumentarni film, što možda više govori o temama kojima se bavimo u našim filmovima i koliko te teme zaista zanimaju domaću publiku. Kao što i vidimo hrvatski film stvarno postaje priznat i na visokoj svjetskoj festivalskoj razini u slučaju Nebojše Slijepčevića na Cannesu, na čemu mu još jednom od srca čestitam!

Ako govorimo o dokumentarnom filmu, mislim da smo tu standardno jaki i priznati u regiji i svijetu te imamo velik broj redateljica i redatelja koji doprinose vidljivosti domaćeg dokumentarizma. S igranim filmovima mi se čini da imamo još posla, ali kako god, osjeti se neka friška energija i da dolaze nove i lijepe stvari.

Kubrick je rekao da film nastaje ili i nestaje u montaži. Slažeš li se s tom tvrdnjom?

Slažem. Od lošeg materijala se može napraviti jako dobar film i obrnuto.

Kako i koliko surađuješ s redateljem tijekom montaže?

Ovisi o projektu i koliko redatelj/ica želi i voli provoditi vremena u montaži. Podjednako mi je drago raditi u paru i montirati film i kada mi redatelji daju slobodne ruke i na odgovornost da sam montiram njihov film, barem do neke faze. Imao sam sreće do sada da su mi više-manje svi redatelji s kojima sam radio dopustili da prvu verziju njihovog filma smontiram sam. Dakle onaj najmukotrpniji dio montaže sam, a to je gledanje apsolutno svega snimljenog i montiranje prve grube verzije iz cijelog materijala, odradio sam i ponudio im prvu verziju filma kakvu ja vidim unutar njihove vizije. Sretan sam zbog tog iskaza povjerenja i svima im na tome zahvaljujem! 

Vrijeme lockdowna i COVID-19 pandemija je uvelike utjecalo na to da sam dosta toga montirao posve sam komunicirajući preko Whatsapp poruka i mailovima s redateljima i producentima haha, pa se ta praksa u nekim projektima nastavila i dan danas, ali bitno je da redatelji i producenti u tebe kao montažera imaju povjerenja i da pokažeš odgovornost i zalaganje i mogućnost da ipak dosta stvari sam napraviš u montaži, a ne da za svaku sitnicu, svake minute i sata redatelj mora sjediti kraj tebe. Neki redatelji to vole, i to je u super, ali je bitno i da sam testiraš neke ideje i nudiš nova i zanimljiva rješenja. Zaključak je da obožavam raditi s ljudima, da mi nije nikada bio problem sjediti satima i mjesecima s bilo kime, a najbitnije da kada je projekt gotov da smo svi sretni i zadovoljni i da film ima bogat distribucijski život.

Kako se nosiš s izazovima kontinuiteta u montaži?

Ne želim zvučati prepotentno, ali kontinuitet je nešto na što najmanje obraćam pažnju, pogotovo kada radim na prvoj ili drugoj verziji filma. Bitnije mi je što mi govori neki prvi instinkt kada se prvi put susrećem s novim materijalom, što mi govori srce i želudac, a kontinuitet je nešto čime se bavim u finalnim stadijima, ako dakle govorimo o kontinuitetu i smislu radnje unutar scene, npr. ako je čaša liku u desnoj ruci, onda na rezu čaša u desnoj ruci mora i ostati. 

Iako najčešće mi pođe za rukom da taj kontinuitet na rezu pogodim skoro iz prve. U ovom kontekstu govorim primarno o montaži igranog filma, u dokumentarcima je taj kontinuitet iz raznih razloga nemoguće i postići u tom smislu. Kako se dokumentarci najčešće snimaju u nekontroliranim i kaotičnim uvjetima, kontinuitet ne postoji, ali na montažeru je da stvori fiktivni kontinuitet kako u određenim situacijama neke očigledne greške nebi smetale gledatelja u praćenju filma. 

No, lakoća borbe s kontinuitetom dolazi s godinama i iskustvom, pogodiš kontinuitet na rezu isprve bez da si toga ponekad svjestan jer si koncentriran više na glumačku izvedbu i širu priču, a ovaj problem se ponekad eto, riješi i sam od sebe 🙂 .

Radio si glazbene spotove, tako su karijeru počeli i Fincher i Åkerlund. Koliko ti je to pomoglo u karijeri i tko su ti uzori među redateljima spotova?

Napravio sam par glazbenih spotova za prijatelje iz domaćeg metal benda Flesh, što je uvijek bila jako zabavna i dobra zezancija, tako da tu nebih govorio o karijeri, već o hobiju, ali znam da smo napravili super spotove koji su se ljudima svidjeli. Cijelo djetinjstvo sam skoro proveo gledajući spotove na MTV-u, tako da sam imao otkuda crpiti inspiraciju što se tiče poznavanja forme, ali ne mogu reći da na tom području imam neke uzore, tu mi je najbitnije da uživamo u procesu montiranja, da su momci sretni i zadovoljni i da se publici svidi spot do te mjere da dođu bendu na gig ili kupe album. Dečkima iz Flesha se toliko svidjela moja montaža njihovog zadnjeg spota “Feeding Frenzy” da su mi čak službeno u opis YouTubeu videa nadjenuli nadimak “Steel Eyes” haha. Poslušajte ih, zvuče ko bastardno dijete poligamije Accepta, HammerFalla i Mastodona.

Kako prilagođavaš svoj stil montaže različitim žanrovima filmova?

Nemam neku posebnu formulu, uvijek se nastojim na najbolji mogući način prilagoditi redatelju/ici, njihovom senzibilitetu, viziji i emociji koju žele iskomunicirati kroz film, epizodu serije ili bilo što drugo. Smatram da je dobar montažer kameleon, onaj koji se snalazi u raznim rodovima, žanrovima i formama, uz svo dužno poštovanje specijalizaciji. Uvijek prije same montaže razgovaram sa suradnicima o tome kakav i za koga film radimo, kakvu emociju želimo prenijeti, kakvim stilskim bravuarama ćemo se koristiti u montaži filma i onda tek krećemo u montažu. Komunikacija s redateljem/icom je tu jako bitna i onda je puno lakše se prilagoditi viziji i samoj prirodi materijala s kojim se kao montažer susrećem. Bitno je slušati svojeg redatelja/icu i druge suradnike.

Možeš li s nama podijeliti svoje preporuke filmova i TV serija koje bi svatko trebao pogledati, s većim naglaskom na montažu?

“Mishima: A life in four chapters” Paula Schradera, dokumentarac “LA92” Daniel Lindsaya i T.J. Martina, “Big Short” Adama Mackaya (ili bilo što što je montirao Hank Corwin), “Sunshine” Danny Boylea, “Spring Breakers” Harmony Korinea (taj film je bio krucijalan za formiranje mene kao montažera jer je izašao točno kada sam krenuo sa studijem montaže, a Korine i njegov montažer Douglas Crise su u filmu izveli tzv “liquid narrative” dramaturgiju i stil montaže što je posebno zanimljiva priča) “The Fog” Johna Carpentera i “You were never really here” Lynne Ramsay (njen montažer Joe Bini mi je također jako drag, a suradnja s Herzogom na skoro svim njegovim dokumentarcima je nešto na što treba obratiti posebnu pažnju, meni njihov najdraži film je “Into the Inferno”). Siguran sam da sutra ujutro kada se probudim ću se sjetiti još primjera i lupati se po glavi zašto nisam baš taj spomenuo, ali ovi naslovi su ipak izašli od srca na prvu.

Jesi li gejmer i ako da, preporuči nam neku igricu?

Prošao sam u životu samo dvije igrice, a to su “Max Payne 2” i “Call of Duty: Ghosts”. “Quake III: Arena” sam igrao da se ispušem svojevremeno. Tako da se ne bih nazivao gejmerom.

Kakvu glazbu voliš i koliko u njoj pronalaziš inspiracije za posao i život?

Glazba mi je ogromna inspiracija i privatno i poslovno te sam slušao, volio, ne-volio i prošao razno razne žanrove i izvođače, bilo bi glupo ići sve nabrajati. Kroz srednju školu sam svirao u nekoliko bendova što bas gitaru, što bubnjeve, a kasnije sam i stvarao lo-fi elektroniku. Glazbenost i smisao za ritam su bitni za montažere jer u filmu je sve ritam, govorimo li o montažnim sekvencama ili o filmu kao cjelini koji ritam posjeduje kao dio svog identiteta.

No, da se vratimo na samu glazbu, što sam stariji to mi više paše slušati ono što sam volio kao klinac. Dakle heavy/power/glam, death i black metal. Također mi u zadnje vrijeme ponovo pašu i The Police, Smashing Pumpkins, Morcheeba, Pipsi i Hot Water Music. 

Hvala ti na odvojenom vremenu! Prije nego se pozdravimo, evo sedam brzopoteznih ili/ili pitalica:

Tarantino ili Wong Kar-wai?
Ni jedan ni drugi. Reći ću zato de Palma 🙂.

Dylan Dog ili Spiderman?
Dylan Dog.

“Alien” ili “Gospodar prstenova”?
“Gospodar prstenova”, s voljenjem “Alien” franšize se borim dan danas.

Netflix ili kino?
Kino, Netflix je odavno postao skup negledljivih poluproizvoda kojeg koristim trenutno u životu više iz nužde, iako se jako veselim novom “Policajcu s Beverly Hillsa”. 🙂

Bilijar ili fliper?
Bilijar uživo, fliper na Windows XP-u.

Pixar ili anime?
“Batman Animated series”, nisam fan Pixarovih filmova ni animea.

Film prema stripu ili film prema knjizi?
Film prema knjizi.