Hollywood, nekoć bastion glamura, zlatnih kipića i crvenih tepiha, danas više nalikuje na oronuli zabavni park ugasnulih svjetlećih reklama. Grad snova sve više postaje grad duhova, s praznim setovima, otkazanim projektima i štrajkovima koji se nižu baš kao i nastavci filmova koji gotovo nikog više niti zanimaju. Filmski studiji grcaju pod teretom vlastitih franšiza koje recikliraju i muzu istu formulu dok publika zijeva i okreće glavu u smjeru kratkih klipova po društvenim mrežama. Umjesto rizika s novim idejama i reinvencijom industrije, sve se više igra na sigurno – i pogrešno. Hollywood je postao Detroit zabave – nekoć centar zabave, danas relikt, zahrđali pogon koji štanca neuvjerljive blockbustere u nadi da će još poneki nostalgičar platiti kartu.
“Tradicionalni odlazak u kino postaje relikt prošlosti, a streaming servisi poput Netflixa spašavaju Hollywood.”
Ted Sarandos, direktor Netflixa za The Guardian
Produkcijske kuće masovno bježe iz Kalifornije kao glumci od loših scenarija – u potrazi za boljim uvjetima i manje gramzivom republikom. Loša porezna politika, visoki troškovi i troma birokracija otjerali su filmske ekipe u države poput Georgije, Novog Meksika ili čak u inozemstvo – gdje im vlasti nude porezne olakšice, jeftiniju radnu snagu i veću fleksibilnost. Los Angeles, nekad epicentar svjetske zabave, masovno gasi projekte, radna mjesta i tjera kreativce u druge industrije. Čitave četvrti koje su živjele od filmske industrije sve više podsjećaju na zaboravljene filmske kulise – prazni studiji, ugašeni catering kamioni i statisti koji čekaju posao koji nikad ne dolazi. Kriza zabavne industrije u L.A.-u nije više samo kreativna – ona je postala strukturalna i, ako se ovako nastavi, nepovratna.
Ulje na vatru dolili su streaming servisi koji su preuzeli publiku kao aplikacijski taksisti putnike. Ljudi više ne idu u kino jer mogu bingeati četiri sezone serije bez ustajanja iz kauča. Ogromne pretplate streaming platformi zamijenile su kino-ulaznice, ali ne i prihod. Filmski studiji više ne znaju kako zaraditi. Premijere idu ravno na ekrane, a kino-dvorane zjape poluprazne i postaju u hramovi nostalgije. Zarada od box officea dramatično pada, a s njom i cijela ekonomija koja se oslanjala na kolektivni doživljaj gledanja filma na velikom platnu.
Ted Sarandos, direktor Netflixa, u cijeloj toj priči tvrdi da je njegov servis spasitelj, a ne razarač. Po njemu, Netflix ne ubija kino, već ga modernizira – demokratizira pristup filmovima i otvara vrata novim kreativcima. “Dajemo šansu onima koje Hollywood ignorira”, kaže on kao da vodi humanitarnu misiju, a ne digitalni stroj za štancanje sadržaja. Iza te spasonosne mantre o inkluziji stoji biznis model koji ne mari za filmsku umjetnost već za algoritme, retention i autoplay. Netflix spašava film kao što fast food spašava kuhinju – dostupno je odmah, ali uglavnom bez duše i zdravih, dugoročnih kalorija.
U konačnici, Hollywood se guši u vlastitom sjaju, nesposoban prepoznati kraj epohe. Kino nije samo projekcija, to je zajednički ritual – poput odlaska na koncert ili misu. Kad to nestane, ne gubi se samo profit, već i osjećaj zajedništva, ideja da gledamo i dišemo slično ili jednako. Ako se ništa ne promijeni, Hollywood će završiti kao Detroit: u ruševinama nekadašnje moći, izblijedjelim muralima zaboravljenih zvijezda i s jekom glamurozne prošlosti koja se jedva čuje kroz rastući šum mainstreama.
Author: Marko Mihalinec
Dizajner, pisac i glazbeni producent (Plazmatick)
