Filmski paralelni svemiri

Daniel Kwan i Daniel Scheinert su napisali i režirali ovo nevjerojatno putovanje koje ne možete tako lako zaboraviti. Teško mi je da kažem koji od njih je režirao koji dio filma, ali, ona da sve može kad se male ruke slože da se sve može još se jednom pokazala točnom. “Sve u isto vrijeme” je upravo sve, svuda, u isto vrijeme, ali super funkcionira i uvijek je svježe kao prvog dana kad je izašao. Kao što rekoh, gledao sam ga tri puta i svaki put vidim nešto novo, neki detalj koji nisam prije vidio. Imamo pravi osjećaj da putujem s likovima paralelnim svemirima. Kvalitetno i zabavno istovremeno? Čudna kombinacija, a ovaj film to upravo jeste. Putovanje koje ne zaboravljamo tako lako. Savršen balans između ovog našeg svijeta i onog nekog druge svemira , nije tako težak za pratiti. Jednostavno klizi niz grlo ono što su napravili, ovaj film je jelo koje je nekako drugačije od svega što se može pojesti. Nešto nevjerojatno što ostaje pod jezikom duže vremena, ali, opet i opet tražimo još toga. Nema straha da se prejedemo, jer, takav je to film, bezopasan kojeg možemo uzimati koliko god želimo. Nešto novo, originalno što se ne može vidjeti u puno filmova ( bar ja nisam), većinom se ljudi vrte stalno oko dvije ili tri poznate stvari i ne idu dalje od toga. Nešto inovativno što su ljudi kategorički krenuli odbacivati, ono u fazonu bezvoljnom “ Dajte vi nama nešto što smo već vidjeli, i mi ćemo biti zadovoljni” Ljudima je problem, najveći problem današnjice je taj što se gleda samo koja je tema u filmu, a ne kako je napravljen. Kad se kaže da je nešto dobro, odmah je pogled “ On je lud, ne zna što je film” ali, činjenica je da se ovako rade filmovi koji ostaju nekim budućim generacijama. Ovaj film zaslužuje sve nagrade ovog svijeta i drago mi je što ih je dobio, jer je stvarno genijalan. Nezaboravne scene kojima obiluje su upravo najveća prednost, a oni koji su “ jedini krivci” za takvo nešto su upravo dvojica što napravili su ga. Dali mu život koji će ih nadživjeti i ostaviti jedan magično genijalan trag na filmskom nebu. Sjaj njegov se nikad ugasiti neće niti će njegova svježina nestati. Za sva vremena bez da ikad dosadi čovjeku. Kao što rekoh, istovremeno zabavan i kvalitetan, a to spoj kakav se stvarno rijetko može naći u filmovima, a upravo to je i ono što nam treba.

Son Lux je skladao predivan soundtrack koji jednostavno miluje dušu uvijek kad se sluša, a može se slušati bez prestanka da nikad ne dosadi. Odnosi nas u neku drugi svijet, drugu dimenziju, baš kao da samo u nekom snu iz kojeg nikad ne želimo probuditi. Osjećaj sreće je neopisivo nevjerojatan, kao i sve drugo u ovom genijalnom djelu koje opasno prijeti da postane moderni klasik nekih budućih generacija, soundtrack koji će prepoznavati, čak i oni koji nisu gledali, kao što mi danas prepoznamo neke druge soundtrackove iz poznatih klasike za koje također ljudi baš nisu vjerovali da će to postati. To su neke poznate melodije koje nas se uvuku duboko pod kožu i tjeraju nas da ih istražimo do najsitnijih detalja, pa nas ponekad privuku da pogledamo film iz kojeg su. Ponekad nas samo jedna melodija koju slučajno čujemo privuće genijalnom soundtracku koji nam onda ne izlazi iz glave dugo vremena, a možda godinama. Baš kao i scene ovog odličnog filma koji je veći nego što misli. Njegov soundtrack očarava, hipnotizira i vodi u neku drugu dimenziju koja se nalazi negdje izvan planeta, iznad shvaćanja većine nas. Mi zapravo ne možemo u cjelini shvatiti kakvu je ovo umjetnost napravio Son Lux. Dok slušam, u glavi mi se vrte scene iz filma, a i prije sam slušajući, film zamišljao baš takvim kakav je. Najveći uspjeh bilo kakve muzike je taj da čovjek u svoj glavi može vidjeti scene kao kad gleda film, a upravo je tako s ovim soundtrackom koji nas uzima od prvom momenta i čini da vidimo sve, svugdje i u isto vrijeme. To mogu samo najveći umjetnici, baš kakav je Son Lux.

Larkin Seiple je s fotografijom ovog filma napravio nešto nevjerojatno. Razliku između dobre i loše fotografije je doista lako vidjeti svakom gledatelju koji zna u što mora gledati. Pogotovo se to vidi kad filmu prođe dvije ili tri ili pet godina, on je još uvijek dobar, ali iz nekog razloga je teško i nejasno za gledati. Mnogo takvih filmova bih mogao nabrojati, no, ovaj nije takav, ugodan je i veličanstven što se fotografije tiče. Snimatelj nam pruža još jedno vrhunsko iskustvo gdje je svaki kadar pažljivo snimljen kao da je snimatelj čovjek koji se time bavi onako u slobodno vrijeme iz hobija. Fotografija rađena s puno ljubavi, posebnom pažnjom. Pretjerano bi bilo reći da je kao naslikana na platnu, jer, ipak nije toliko iako je umjetnička. Neki filmovi koji su mi jako dragi imaju upravo to, ali s ovim nije slučaj, što ne znači da nije vrhunska.

Sve