Treći film redateljice Nancy Leopardi, “The Cure” (2026.), balansira na rubu oniričkog trilera i kliničke distopije, ne bježeći od narativnih tropa koje smo već dosta puta prožvakali. Radnja prati mladu ženu koja otkriva da njezina ultra-rijetka krvna grupa nije medicinski blagoslov, već potjernica koju je raspisao tajni kult biološke elite. Nakon što biva usvojena i zatočena u sterilnom visokotehnološkom laboratoriju, prisiljena je služiti kao živa tvornica seruma za bogataše koji odbijaju prihvatiti koncept starenja. David Dastmalchian, u ulozi hladnog arhitekta ovog genetskog zatvora, upravlja njezinom sudbinom s istom empatijom kojom bankar promatra kamatnu stopu. Premda se film često doima kao stilizirani pastiš koji pati od predvidljivosti, Dastmalchianova asketska gluma i kamera koja reže poput hladnog skalpela uspijevaju kanalizirati duboku nelagodu. Leopardi vješto koristi potragu za besmrtnošću kako bi nas uvela u hermetičan svijet u kojem je ljudsko tijelo tek sirovina, podsjećajući nas na “Otok” (2005.), ali bez onog blesavog holivudskog optimizma; ovdje ste ili kupac ili ste na jelovniku.
Poseban sloj narativne šizofrenije unosi lik brata-invalida, digitalnog pustinjaka koji iz sjene svojih kolica i mračnih dubina Deep Weba servira bizarne monologe o kloniranju i iluminatskom kanibalizmu. Njegova izlaganja o pedofilskom elitizmu i “žetvi” rijetkih gena osciliraju između proročanske jeze i totalnog apsurda, ostavljajući nas u vječnoj dilemi grize li on ruku koja ga hrani ili se samo vrhunski sprda s krajem svijeta kakvog poznajemo.
Središnji motiv “zlatne krvi”, znanstvenog fenomena Rh-nula, ovdje nadrasta medicinsku kurioznost i postaje brutalna metafora za biološki elitizam – genetski jackpot koji vas, ironično, čini prvim u redu za klanje. U tom kontekstu, “The Cure” djeluje kao jeziva umjetnička ekstrapolacija onih mračnih hobija koje povijest pripisuje Jeffreyu Epsteinu i njegovoj opsjednutosti eugenikom. Ta težnja za očuvanjem najrjeđih fenotipova unutar zatvorenih krugova kaste nedodirljivih evocira etičku provaliju sličnu onoj u klasiku “Momci iz Brazila” (1978.). Ovdje biologija prestaje biti prirodna sudbina i postaje rafinirani kapital; ako niste dio “Kluba”, vaša jedina uloga je da budete kompost za njihovu vječnu mladost.
Najuznemirujući aspekt filma leži u njegovoj funkciji “prediktivnog programiranja”, gdje se uzgoj djece, kloniranje i genetski inženjering tretiraju kao neizbježna realnost, dok mi ostali samo pasivno grickamo kokice i čekamo svoj bar-kod. Dok promatramo Ashley Greene i Samanthu Cochran u vrtlogu eugeničkog inženjeringa, nemoguće je ne povući paralele s filmom “Sluškinjina priča” (1990.), ali u verziji koja je toliko znanstveno sterilna da vam dođe da se dezinficirate nakon gledanja.
Naravno, film pati od pregršt loših dramaturških rješenja. Likovi su povremeno iritantno plošni. Tjelohranitelji djeluju poput zaboravljenih NPC-ova iz igre “Grand Theft Auto 2” (1999.). Posebno je promašen lik doktora, koji se doima kao karikatura post-sovjetskog Mengelea. Montaža je isprekidana i puna naglih skokova jer je očito postojala želja da film traje pitkih 90 minuta. Ipak, usprkos tim amaterskim posrtajima, “The Cure” posjeduje magnetsku nelagodu. Zbog toga mi, na kraju dana, nije žao niti jedne potrošene minute.
Sve u svemu, “The Cure” sugerira da je proces desenzibilizacije javnosti na ideju ljudskih laboratorija već u poodmakloj fazi; on nam nudi zrcalo u kojem se reflektira naša tiha suglasnost da postanemo strogo kontrolirani, uzgojeni proizvodi s rokom trajanja. Unatoč narativnim nesavršenostima, ovo je tjeskobni testament vremenu u kojem se granica između ljekovite terapije i genetske tiranije nepovratno briše, a mi se samo nadamo da naša krv nije dovoljno “zlatna” da nekome postane zanimljiva.
ocjena: 6/10
⭐️⭐️⭐️⭐️⭐️⭐️☆☆☆☆
