“Silent City Driver” (2024.) – potomke Džingis-kana su pregazili beton, staklo i neonkapitalizam

Mongolski realizam, filmski EKG nacije koji se gasi i pali poput blješteće reklame za cigarete usred puste i nepregledne stepe. U žarištu nam je Myagmar (Amartuvshin Tuvshinbayar, Asano za 21. stoljeće), nepredvidivi samotnjak olujnog karaktera kojem je tridesetak godina, a oči mu nose mješavinu iskustva dekade piljenja u zatvorski strop i ljutih šamara sudbine. Prijateljuje s dvadesetak pasa lutalica jer jedino oni ne sude što si točno, gdje i kad zajebao u životu. Zarađuje za kruh (i meso za pse) vozeći pogrebni karavan, ali i kleše nadgrobne spomenike (ponekad i nekog lava). Seksualnost? Ma to je za njega misterij zakopan dublje od bilo koje urne. Uz pse, jedini koji ga ne gleda kao društvenu anomaliju je njegov najbolji frend – budistički svećenik, početnik u duhovnom pozivu.

I u takvu svakodnevicu upliće se sudbina i Myagmaru donosi kćerku slijepog kolege, stolarskog meštra za finiširanje lijesova. Iako joj je otac uvjeren kako studira medicinu, prpošna adolescentkinja mašta o odlasku na zapad što ju uvaljuje u svijet moćnih i podobnih te završava kao žrtva ucjene i seksualnog iskorištavanja utjecajnog šefa hotela.

Odmah je jasno kako je odnos Myagmara i nje tempirana bomba s dinamitom u srcu i upaljačem u očima, a kroz njihova druženja upoznajemo suvremenu Mongoliju i njen glavni grad – raspadnut organizam s arterijama od birokracije, želucem našopanog korupcijom i škripavim plućima punim smoga. Ulan Bator prolazi kroz klasični versus efekt modernog doba – sukob izuzetno bogate tradicije nekad najmoćnije svjetske imperije koju banalnostima i konfromizmom guta hiperkapitalizam (sprovodi versus startupovi). Myagmar leluja negdje između, kao reflektirajuća silueta u staklu autobusa koji rijetko dolazi. Tu je i jedna deva koja simobolički razvaljuje sa svakim pojavljivanjem u labirintima betona i stakla. Većinom grad šuti dok prkosno pokazuje sve čari novogradnje, ali zato film vrišti. Posebno kad se u podlozi pojavi Serge Gainsbourg i njegova epska pjesma Comme un Boomerang. Tema koja se vraća i udara točno kad i gdje treba. Izbor ovakvog klasika šansone mogla je učiniti jedino osoba koja zna što znači kad ljubav i kajanje kruže kao jato gladnih vrana iznad mrtvačnice.

A kraj!? Neću spoilati, ali kad ti redatelj Janchivdorj Sengedorj isporuči one-take kadar koji ti isiše dušu kao dijalizator zadnju kap krvi iz žila – e, tad znaš da si gledao filmčinu. Preporuka svima onima koji znaju da ti najbolje stvari ne dolaze kad ih zoveš – nego kad te pogode. Kao bumerang.