“Oppenheimer” konačno na Sky/Showtime streamingu!

Ako ovog prvog proljetnog vikenda imate vremena pogledati jedan filma u svom domu, prepuruka ide za ovogodišnjeg višestrukog dobitnika Oscara, film “Oppenheimer”.

“Oppenheimer” Christophera Nolana, uznemirujući pogled na početak atomske ere, dominirao je 96. dodjelom Oscara u nedjelju, osvojivši sedam nagrada, uključujući najbolji film i najbolju režiju. Film, koji je dobio dodatni odjek u vrijeme međunarodnih sukoba, također je osvojio Oscara za ukletu glavnu izvedbu Cilliana Murphyja kao J. Roberta Oppenheimera i Roberta Downeya Jr.-a kao sporednu ulogu osvetoljubivog birokrata.

Filmovi su nas, ako se usuđujem reći, držali zajedno. Bili su zajednički san – zbog čega sam želio postati filmski djelatnik, a ne kritičar poezije. Masovna mitologija filmova bila je jedinstvena, opojna, obavijajuća, katarzična. A Oscari su uvijek bili dio toga. Prihvaćajući svijet filmova, činilo se da su zagrlili cijeli svijet, točka.

Ali u posljednje vrijeme sve manje. Živimo u rascjepkanom vremenu, gdje je sve podijeljeno na niše, klubove, kultove i suprotstavljene strane koje ne govore jedna s drugom. Što se tiče zabave, postoji toliko mnogo opcija da se sada čini da ih je previše. Ipak, zapanjujući uspjeh “Oppenheimera” podsjetio nas je na to kako bi se sve to moglo vratiti. Tema transcendentne važnosti (stvaranje atomske bombe i posljedice tog konačnog faustovskog znanstvenog eksperimenta). Drama zapanjujuće ambicije i smjelosti. I publika zapanjujuće veličine, očarana diljem svijeta. To je više od samog uspjeha. To je veliki san filmova. A Oscari, odajući počast “Oppenheimeru” sa sedam nagrada, dali su svoj doprinos usmjeravanju tog sna i omogućili nam da uživamo u onom što je sjajno u njemu.

Bio je to staromodni skok koji smo redovito viđali za filmove poput “Out of Africa” ​​ili “The Deer Hunter” ili “Schindler’s List”. Ali tijekom posljednjih 25 godina, otkako je “Titanic” (1997.) predstavljao filmski san koji smo kao kultura pokušavali zadržati, bilo je vrlo malo Oscarovih večeri koje su slavile filmove koji su bili titanski megahitovi i istiniti umjetnička djela. Mnogi bi rekli da “Gospodar prstenova: Povratak kralja” ispunjava uvjete (iako bih to osobno klasificirao kao rijedak slučaj Oscara u čast fantazije s kokicama u rukama).

Otada su većinom bili manji filmovi (“Nema zemlje za starce”, “Parazit”, “Nomadland”) ili veći (“Argo”) koji nisu imali onakvu vrstu transportnog kulturnog utjecaja koji “Openheimer” jest. To je ovu godinu učinilo retrospektivom koja je istovremeno i nada za budućnost.

Unatoč svom besprijekornom insceniranom entuzijazmu, postojao je način na koji su Oscari ove godine, u kojima je dominirao “Oppenheimer”, emocionalno slijedili pobjednike tog filma – što je značilo određenu britansku suzdržanost od strane Christophera Nolana i njegove supruge i partnerica u produkciji, Emma Thomas, kvaliteta koja se proširila na skromni profesionalizam Cilliana Murphyja i ponosno hvaljenje njegovih irskih korijena u njegovom govoru za priznanje najboljeg glumca. Robert Downey Jr. je na svoj prepoznatljivi osobni način, primio svoju nagradu s onom vrstom hladnog sjaja koji proizlazi iz toga što ga je Oscar-industrijski kompleks već kanonizirao kao pobjednika.

Filmska će industrija napredovati samo kad se sjeti svog pravog smjera, koji snima filmove koji imaju moć formiranja sjećanja i povijesti, filmove koji mogu imati utjecaj “Oppenheimera” jer, jednom riječju, bitni su. Ovogodišnja dodjela Oscara nije samo podsjetila svijet na tu misiju. Podsjetilo nas je na to kako je dobar osjećaj kada Hollywood doista živi u skladu s tim, stvarajući filmove za publiku i priznanja.