Boris Prole Kad vidim ime Dave Bautista na plakatu to je za mene obično hard pass. Lik je ex-kečer, poput Dwayne “The Rock” Johnsona, samo bez miligrama karizme, no eto, proslavio se ulogom u Marvelovoj franšizi “Guardians of the Gaklaxy” ulogom Draxa , a ostalo je već povijest i došlo je čak do toga da ga se smatra maltene “ozbiljnim glumcem”. For real…
Inače, film iz naslova mi je bio jedan od najiščekivanijih filmova ove godine jer ga režijski potpisuje J.J. “Loco” Perry (zbog njega bih istolerirao i veće propalitete u gl.ulogama) kojega sam već spominjao u nekim recenzijama. Fight choreographer, stunt coordinator, action i second unit director, kaskader, glumac te odnedavno i redatelj (debi mu je bio Netflixov “Day Shift” s Jamiejem Foxxom u gl.ulozi) koji je ovdje dobio priliku da se pošteno razmaše i tu priliku iskoristio. Basic story je poprilično sličan filmu “Emmet’s Mark” iz 2002., u kojoj detektiv dobije dijagnozu smrtonosne bolesti te odlučuje naručiti vlastito ubojstvo kako ne bi zadnje dane proživio u agoniji bezizlaznih bolova čekajući neizbježnu smrt. Vidjeli smo tu priču sigurno i u brojnim serijama, ali Perry pristupa tom problemu drukčije negoli smo do sada imali prilike vidjeti.
Bautistin lik je poznati plaćeni ubojica imenom Joe Flood koji na zadatku spasi život prelijepoj mladoj djevojci, balerini koju glumi Sofia Boutella (i inače poznata plesačica i accountable glumica snalažljiva u u akcijskim scenama) te se vremenom zaljubi u nju, no kada mu po prvi put postane lijepo u životu i čini mu se da ima sve, liječnik mu kaže zlokobnu dijagnozu (Creutzfeldt-Jakob disease), tako da Joe odluči riješiti stvari na svoj način. Naruči svoje ubojstvo kod svojeg šefa kojeg glumi Ben Kingsley, no ovaj to odbija jer mu je poput oca, na što Joe odlazi kod konkurencije koju vodi Pom Klementieff (“Mantiss” iz “Guardiansa”, plaćena ubojica Paris iz “Mission Impossible: The Dead Reckoning”), a kojoj je Joe pak nekoć ubio oca, tako da ona objeručke prihvaća ponudu i uvjete. Svi plaćeni ubojice dobivaju detalje o Joeu i kreće otvoreni lov na njega od strane bivših mu kolega, ali i neprijatelja. Nešto slično kao kada John Wick bude proglašen “Excommunicado” kada prekrši pravila Continentala.
Ubojice koji kreću u lov na njega su poprilično živopisni, ali i stripovski karikaturalni karakteri, a glume ih redom glumci sa sposobnostima koje su bile potrebne Perryju da film dobije na dinamici kakvu je htio (i postigao), a to su redom face akcijskog i kaskaderskog DTV podneblja, Scott Adkins, Daniel Bernhardt (Pomin chief henchman), Marco Zaror, Terry Crews koji na brojne načine pokušavaju Joe lišiti života. Adkinsov lik i njegov brat/najbolji prijatelj su najduhovitiji. Kao da su ispali iz neke Guy Ritciejeveske komedije (dijalozi im zvuče kao kod škotskih cigana, očito po uzoru na “Snatch” i Pittov “d’ya like dags”) i fajt s njima dvojicom je ludilo, no Perry ima daleko više asova u rukavu za režiju ovako nečega, a s njegovim smislom za humor dobijamo i slapstick komediju gdje koristi Bautistinu veličinu i pojavnost (kako su nekoć Buda Spencera) primjerice u sceni gdje se određeni hitman zalijeće na njega motorom, a ovaj zaustavi napadača prikočivši motor jednostavnim stiskom prednje gume vozila, na što ovaj sleti s vozila kao neki od likova iz Looney Tunesa. Tu je i Marco Zaror, Čileanski as (koji se s Adkinsom već nekoliko puta borilački odmjerio u nekolicini filmova) ulozi ubojice koji svom stilu borbe dodaje stil flamenco plesača i pritom kao da kanalizira signature uloge Antonija Bandersa iz filmova “Desperado” i “Zorro” te uspijeva biti i menacing psycho, ali i luckasti comic-relief.
Terry Crews koji je tu ponajviše because of his “The Expendables” fame, ali i mišićnog tonusa je jedan od onih prevrtljivih za koje ne znate na čijoj su strani i to ga čini zanimljivim, no ono što treba istaknuti su i već spomenute dvije dame, a to su glumice Sofia Boutella i Pom Klementieff koje i same imaju popriličan akcijski pedigree, a Perry zbilja zna šta radi s njima i to se vidi u svakom njihovom pokretu jer Boutella maltene i u kadrovima u kojima samo hoda izgleda kao da je u akcijskoj ili plesnoj sceni (mada joj je uloga ne-akcijska) pa bi i jedan Zack Snyder bi mogao načiti stvar ili dvije od njega (Rebel Moon, I’m lookin’ at you), a Klementieff je stoic kind of ubojice i ponajviše podsjeća na Lucy Liuinu O-Ren Ishii iz Tarantinovog magnum opusa “Kill Bill”.
Na kraju balade dodao bih samo da mi nije jasno zašto ovo nije igralo u Cinestaru, kad svi Bautistini mediokriteti (“My Spy”, “Stuber”) jesu jer očito u Blitzu misle da spomenuti ima neki star power (a nema), ali zato je film dostupan već neko vrijeme na streamingu, pa ako niste do sada, ovaj nineties throwback koji za razliku od mnogih filmova danas “doesn’t outstay it’s welcome” sa svojih 90-ak minuta samo čeka da ga pogledate i zabavite se tijekom nekog nedjeljnog popodneva…
Boris Prole
Filmofil, recenzent, redatelj, trasher...
Velimir Grgić 
Marko Mihalinec 
