Boris Prole Mikey Madison sam prvo imao prilike vidjeti kao pripadnicu Mansonova kulta u Tarantinovom “Once Upon a Time in Hollywood” gdje je DiCapriov Rick Dalton “burns to a crisp” s bacačem plamena iz “The 14 Fists of McCluskey” . Naglumila se Mikey posvuda, a sada je dobila gl.ulogu u filmu u kojem je pokazala sav raspon svojeg talenta. Trailer mi je izgledao kao neki rom-com, no također se dalo naslutiti da je ovaj film kinda more than meets the eye i ispostavilo se da sam bio u pravu.
Film počinje maltene u stilu Martina Scorseseja, prava megalomanija, a naša protagonistica je mid-level escort djevojka kojoj ni prostitucija (samo ako ona to odluči) nije strana. Dakle, imamo tone golotinje, seksa, neonskih svjetala, mladih na svim mogućim drogama, a stvari će se zakomplicirati kada joj na poslu bude zadatak pobrinuti se za mladog rusa Vanju i njegove prijatelje, jer nakon nekoliko izlazaka i susreta Vanja će zatražiti da budu “ekskluzivni” i ponudi joj 15 000 dolara za njene usluge i negdje putem njih dvoje će se zaljubiti i oženiti, što je našoj Anori izlaz iz svijeta u kojem živi, a Vanji pak osigurava zelenu kartu i boravak u americi te odjeb starcima (nije definirano što su oni točno, dileri droge, oružja ili samo random truli bogataši) za koje treba početi raditi. Sean Baker ovaj film režira kao da je za njim dvadesetak godina iskustva i zabavno je gledati sve pizdarije koje rade bahati mladi bogataši, no u jednom trenutku kada se već zgadi gledatelju ta “Gen Z” generacija tik-tok, instagram psihopata u filmu jer nikom im nije na pameti raditi kako bi zaradili jer većina su legacy kids, nepo babies, a na kraju krajeva pogotovo Vanja koji je najgori man child ikada uprizoren na velikom ekranu, no tu film radi zaokret.
U svojevrsnom drugom chapteru (makar film nije podijeljen na poglavlja) vidimo kako za Vanjine starce radi jedan grčki svećenik, imenom Toros u americi koji dobije zadatak od njih da poništi brak naših protagonista kako god zna dok oni dođu u USA i odvuku svog propaliteta nazad u Rusiju, te on šalje svog brata Garnicka i još jednog henchmana, imenom Igor da se pobrinu za novonastali problem i tu se film pretvara u situacijsku, ako ne i slapstick komediju. Naime Vanja pobjegne i ostavi Anoru u svojoj vili, a spomenuti henchmani je ne puštaju van jer im je ona jedini način za pronaći ga, ali ona također ima zube (koje doslovno koristi u samoobrani, makar ustvari nije napadnuta) i želi zaštititi ono što je njeno i upravo je urnebesno gledati kako uličarka od dvadesetak godina slama fizički i psihički ljude duplo starije od nje. Svaka rečenica je maltene punchline, svaki udarac je kao gag iz starih hollywoodskih screwball komedija i tu dolazi do mase neprepričljivih i suludo zabavnih situacija, a jednom kada Toros sa svojim gorilama i Anorom krene u potragu za Vanjom koji za sobom ostavlja trag poput klasičnog idiotskog tinejdžerskog money loaded kretena vidimo koliko su zapravo očajni da ga nađu. Svatko iz svog razloga…
Jednom kada pak dođemo i do trećeg čina, pojave se roditelji i svi se sukobe sa svima, svjedoci smo i jedne suptilno ispričane potpriče koju čine Anora i henchman Igor, a koju Baker tako vješto postavlja praktički od samog početka i svi budu stavljeni nazad na svoje mjesto, jer na koncu svijet vode oni s dubokim džepovima, ali hej, ovo je možda film, ali film koji se odvija u stvarnom svijetu, a svi znamo da ništa ne može biti, strašno, uzbudljivo i nepošteno kao život. No vrlo brzo postane jasno koliko smo svi samo pijuni na šahovskoj ploči nad kojom nitko nema kontrole osim nas samih, a pogotovo mi, obični smrtnici kojima su dodijeljene karte, kakve već jesu… Ako Anora bude kojim slučajem nominirana za Oscara, a ima taj pedigre, ako ga osvoji to će biti prvi zasluženi Oscar unazad dvadesetak i više godina.
Boris Prole
Filmofil, recenzent, redatelj, trasher...
Velimir Grgić 
Marko Mihalinec 
