Dosta je i trajalo! Kada je Netflix priljevom milijuna u Indoneziju prije nekoliko godina tamošnju filmsku industriju učinio svjetski relevantnom, eksplozivnom i vraški zabavnom, činilo se da smo dobili nepresušnu oazu vrhunske akcijade. Dok je Hollywood igrao na sigurno, jugoistočna Azija isporučivala je sirovu, kinetičku brutalnost bez kočnica. No, taj je balon morao puknuti: prisilna hiperprodukcija sada uzima svoj danak, a nekad beskompromisna scena počinje jesti samu sebe sve do potpunog zamora materijala i čiste karikaturalnosti.
Najnoviji podsjetnik na to kamo juri taj vlak bez kočnica stiže nam 24. studenoga na digitalne servise pod naslovom koji već sam po sebi zvuči kao parodija – “Fists on a Plane: Wings of Dread”. U režiji Pengfeija Qina i Ashtona Chena, ovaj akcijski triler u klaustrofobičnom prostoru putničkog aviona na deset tisuća metara visine suprotstavlja zračnog policajca Gua Chaoyanga (Chen) i nemilosrdnog otmičara kojeg tumači zaštitno lice indonezijske akcije, Iko Uwais. Na papiru, recept je jasan: 86 minuta neprekidnog letećeg kaveza u kojem se sudaraju klasična hongkonška borilačka koreografija i Uwaisov ubojiti Pencak Silat.
Koliko god zvučalo primamljivo gledati Uwaisa kako šuta bubrege između avionskih sjedala, nemoguće je ne zapitati se nije li nekadašnja oaza vrhunskog žanra upala u zamku štancanja generičkih B-koncepata na pokretnoj traci. Kada filmovi počnu zvučati i izgledati kao vlastiti memovi, jasno je da glad za sadržajem guta kreativnost koja je cijeli val i pokrenula. Već je iz foršpana vidljivo da će “Fists on a Plane” ponuditi dovoljno šore, ali i da će ostati tek još jedan dokaz potpunog zamora i karikature nekad moćne industrije.
