Ako postoji multikulturni artefakt koji simultano izaziva ushit, peristaltiku i migrenu, onda je to “Barbar i gejša” — zaboravljeni film iz 1958. u kojem John Wayne, taj mramorni totem američkog imperijalnog sna i sve ono što woke kultura eponimira kao otrovnog muškarca, paradira Japanom kao da mu je on produžetak verande ranča u Arizoni. Redatelj John Huston, legendarni filmski Hemingway, pokušava iz cijele diplomatske štorije o stvarnom američkom konzulu Townsendu Harrisu izvući nešto fino, gotovo delikatno – ali kad ti je John Wayne u kimonu, sve delikatnosti nestanu u trenu, jednako brzo kao žestica na svečanosti otvorenja Zagrebačkog velesajma 1996. godine. Film bi htio biti bijela golubica s maslinovom grančicom u kljunu između kultura, ali Wayne mu jednostavno ne da, makar se ponekad i trudi s pacifizmom i razumijevanjem. Očito je da on duboko u sebi diplomatske mostove gradi dinamitom i salunskim bontonom. Gejše su tu da kimaju, a barbar da šefuje — susret kultura je pod šokom od 80.000 Volti.

"Barbar i gejša" (1958.) - diplomat John Wayne u kimonu
Huston, koji je prethodno potpisao klasike poput “Malteški sokol”, “Blago Sierra Madre” i “Afrička kraljica”, očito je radio pod jet lagom dok Wayne dominira svakom scenom poput bizona u bonzai vrtu. Eiko Ando, izabrana za naslovnu gejšu Okiku, unosi tihi trag ljepote i jezika, ali i ona izgleda kao da pokušava preživjeti kulturni sudar magnitude Hirošime.
Ovaj antropološki incident slabog scenarija, utopljen u prekrasni CinemaScope, baš je spomenik jednom zaboravljenom vremenu kad se vjerovalo da se kulturne razlike istoka i zapada lako riješe dominacijom i uz malo više eksanih čaša sakea.