Bez pretjeranog uvođenja, prošla godina mi nije bila najslavnija sa filmovima i actually sam se dosta pomučio (prelistao valjda oko 4-5 tisuća naslova na imdb ne bih li se prisjetio svega) da uopće nakupim desetak filmova. Mislim ako se sjetite samo koliko je trebalo da neki film bude “komercijalno isplativ” prošle godine sve će Vam biti jasno, ali opet našlo se i ovaj put zbilja dobrih naslova, od kojih jedno dva možda čak i za osobnu best ever listu, so, here we go…
13. The Ministry of Ungentlemanly Warfare (2024)
Daleko od najboljeg filma Guya Ritchieja, ali svaki put kad je Alan Ritchson bio u kadru i kokao naciste s lukom i strijelom, ja sam se kreveljio ko’ Danny Madigan na Jacka Slatera. Moju detaljniju recenziju možete pročitati ovdje.
12. Beverly Hills Cop: Axel F (2024)
Što bi se reklo, “kako smo se bojali, dobro smo se udali” (a zbog “Coming 2 America” strah je bio osnovan…) bi bilo najkraće rečeno za konačno dočekani nastavak pustolovina Axela Foleyja. Film je korektan, ima solidnu pričicu, glumačka ekipa i dalje funkcionira, svi su raspoloženi, Kevin Bacon je odličan negativac (makar Brigittu nitko NIKAD neće skiniti s trona), a Joseph Gordon Lewitt je uvijek dobrodošlo lice u svaki ansambl. U svakom slučaju, štogod tko mislio, ovo je gigantski korak naprijed nakon Landisove trojke. Dajte i peticu!
11. Carry-On (2024)
Gospodin doktor režije se vratio u formu s ovim fenomenalnim akcijskim trilerom nakon dvije negledljive pizdarije koje je režirao s The Rockom (“Jungle Cruise” i “Black Adam” = majko moja…) i pobrao sjajne reakcije publike i kritike. Film je napet od početka do kraja, Taron Egerton je sjajan kao casual guy koji silom prilika postaje akcijskim junakom a’la John McClane, a ustvari se niti ne pokušava sakriti da je ovo totalni hommage Willisovom kultnom klasiku i “Die Hard” franšizi i praktički je ovo maltene mogao biti prequel, ali bolje da nije. Onda bi možda bio dočekan na nož, a ovako smo dobili još jedan dobar akcijski film koji ćemo rado gledati narednih Božića…
10. Azrael (2024)
Kao što je netko na “Letterboxdu” napisao, ovaj film je “a welcome adittion to Samara Weaving covered in blood universe“, pa bez nepotrebnog hvaljenja glume, režije (i najbolje odabrane lokacije ikad) treba istaknuti samo da je ovaj film od svojih devedesetak minuta 99% snimljen bez ikakvog dijaloga. Znači čista znanost, sjajno ispričana priča režijski, ali it’s definitely not for the squeamish jer tu kad se ždere ljudetina, these “monsters” means businness!!
9. The 4:30 Movie (2024)
Najbolji film Kevina Smitha nakon “Clerks 2”, undebatable… Tko još nije, nek pogleda odmah i neće požaliti niti sekunde. Naravno većina njegovih kućnih glumaca je prošetala guzice pred kamerom, tako da su tu Jason Mewes, Rosario Dawson i Jason Lee, ali oni nisu u glavnim ulogama. Naravno i njegova kći, Harley Quinn Smith je tu (mada samo u cameu) i ovo je divna posveta filmu, trashu i kinu s elementima autobiografije. No bez obzira na sve ostalo pozitivno ovdje (a toga je puno), srce filma je svakako dijalog između Austina Zajura (koji s lakoćom tumači glavnu ulogu) i anđeoske Genesis Rodriguez koji daje smisao filmu, kao i životnom smjeru kojim pođe gl. lik. Neću spojlati ništa, uživajte…
8. The Killer (2024)
Znam da sam tu rijetka biljka, ali meni je ovaj John Woo-ov remake bio čista divota. Ok, naravno, ne bolji od originala, ali imao je sve što sam htio. Ok, pacing možda nije najposloženiji, ali grand finale je goddamn thing of beauty i vjerojatno i najbolja akcijska scena koju sam vidio ove godine. Detaljnu recenziju možete pročitati ovdje.
7. The First Omen (2024)
Ajme al sam zamračio kad sam vidio da se ovo snima, a tek kad sam vidio prvi trailer nisu mi se zgadili samo svi koji su imali ikakve veze s ovim filmom, nego i kamere koje su ga snimale. I inače kad sam bio mlađi, kad bih nešta toliko zahejtao, ako bi mi se i imalo svidjelo, ne bih to priznao od sramote, but fuck it, now I’m a grown up (kinda) and I was wrong… Film me dobio s prvim minutama, a krajem potpuno osvojio. Mislim, nikad nisam pak bio niti od onih kojima remake ili loš nastavak može uništiti prvi dio koji je remek djelo, tako da je ovo na kraju i ispalo teško sranje to ne bi utjecalo na moj respect prema fenomenalnom originalu meni najvećeg od najvećih redatelja, Richarda Donnera. Ali eto, ovo je ispalo ne samo “dobro”, nego možda čak i jedan od najboljih prequela u zadnje vrijeme. Moju detaljnu recenziju možete pročitati ovdje.
6. Road House (2024)
Kao i sve što je producirao Joel Silver, volio sam i originalni “Road House” sa Swayzejem, ali mi nije to sad sveta krava kao nekima i uz to sam još čak i ogroman fan direct to video nastavka, tako da nisam imao ništa protiv remakea. Jake Gyllenhall mi je skroz fora kao novi Dalton, Connor McGregor mi je bio baš fun kao badguy, maltene kao Tasmanian Devil iz “Looney Tunesa” samo IRL. Ugl. slažem se sa svakim slovom koje potpisuje Marko Mihalinec u svojoj recenziji koju pak možete pročitati ovdje.
5. The Killer’s Game (2024)
Ja pišem ovu listu, tako da naravno da je film koji je režirao J.J “Loco” Perry morao biti u TOP 5 filmova iz prošle godine. Kako sam već napisao recenziju i nemam što više dodati (osim da sam pissed off kao kolekcionar jer film još nije izašao na Blu-Rayu na području europe) ako već niste možete je pročitati ovdje. I da, čisto da bude tagged barem, ali i Scott Adkins glumi ovdje pa ono, ak niste znali…
4. Fly Me to the Moon (2024)
Huuuu, now here’s a surprise huh? Ne volim Scarlett Johansson baš, Channing Tatuma ni pogotovo, a što se mene tiče romantične komedije su mi inače negledljive, but this thing f’n works. Ovo dvoje ima kemiju, film ima look old school hollywooda i vrijeme trajanja mi je naprosto proletjelo… Da, znam. I ja sam jednako iznenađen kao i svi koji me znaju i čitaju ovo i vjerojatno se upravo krste ili će me zvati na telefon da se uvjere da mi ne treba egzorcizam, no evo iz ovih stopa (tj. čim zavšim tekst) idem gledati “Bloodsport” s Van Dammeom…
3. Strange Darling (2023)
Okej, ovaj me pak skroz oduvao. Možda i najfresh film ove godine. Kamera, fotografija, nelinearna priča slomljena baš na pravim trenucima tako da neizvjesnost traje cijeli film. Glumci, a pogotovo Willa Fitzgerald. Through the f’n roof. Tko je to mogao očekivati od glumice koja je karijeru počela ulogom u MTV-jevoj seriji “Scream”? I sure as fuck didn’t, a nije da imam predrasude, samo nisam vidio “to” u njoj. Bar ne tada… Detaljniju recenziju pročitajte ovdje.
2. Anora (2024)
Da, ovo pogotovo nisam očekivao da će se naći tu gdje je, ali već u traileru sam slutio da će ovaj film, Optimus Primeovim riječima biti more than meets the eye and as far as I’m concerned, I was right… Od filmova “Creed”, “Mad Max: Fury Road” i “Argo” nisam imao svoje favorite na dodjeli, ali ovaj put, all the way team Anora. Mikey Madison, Sean Baker – outstanding!!! Sve nominacije Vam se potvrdile!!! Detaljniju recenziju možete pročitati ovdje.
1. Abigail (2024)
O ova prva tri sam se fakat izmučio oko poretka to be honest, pa evo i zašto je poredak ta tri takav kakav je. “Strange Darling” mi je čista genijalnost. Način na koji je priča strukturirana i kako je film pametno posložen i snimljen je možda i najbolji i sigurno ću ga gledati još puno puta. “Anora” je pak film od kojeg nisam očekivao ništa i malo je falilo da bude na prvom mjestu jer donosi rijetko viđen spin na odavno poznatu priču i taj spoj Scorsesejevske megalomanštine, slapstick komedije zlatnog hollywooda i “onog kraja” worked so goddamn fine da sam u najmanju ruku ostao bez teksta, ili ga pak imao i previše kada sam pisao kasnije o filmu, ali na prvom mjestu je završila ipak “Abigail”. Zašto? Well, me is still me, a taj film je bio definitivno naj po mom ukusu. Kao što sam već rekao, ne daje nužno neki odmak odavno ustaljenoj vampirskoj mitologiji, ali joj daje svježe reciklirano novo ruho. Sjajno je režiran zabavan i presudni faktor koji ga je postavio na prvo mjesto = endlessly rewatchable, što je kvaliteta koju su filmovi u zadnje vrijeme uglavnom izgubili, a to je nešto što barem meni eto puno znači. Recenziju možete pročitati ovdje.
