Kad je Sony 2013. godine lansirao PlayStation 4, malo tko je slutio da crna kutija skromnih linija postaje nešto više od obične igraće konzole. U trenutku kad je gaming industrija još uvijek tražila ravnotežu između umjetnosti i komercijale, PS4 je stigao kao odgovor na pitanje koje si nismo ni postavili – što se dogodi kad hardver jednostavno stane na stranu i prepusti scenu onome što je uistinu bitno? Dok su se prethodne generacije mučile s egzotičnim arhitekturama i skupim razvojnim alatima, Sony je posegnuo za x86 procesorom, 8 GB RAM-a i receptom koji je programerima omogućio da rade ono što najbolje znaju – stvaraju svjetove. Trinaest godina kasnije, s preko 117 milijuna prodanih primjeraka i službenim gašenjem serverske podrške, PS4 ne odlazi u mirovinu kao još jedna zastarjela konzola. Odlazi kao pop-kulturni artefakt, svjedok odrastanja cijele generacije i, kako ćemo vidjeti, hardver koji jednostavno odbija umrijeti.
Prvih nekoliko godina nakon lansiranja je svaki mjesec dolazio barem jedan novi razlog zašto ne izlaziti iz kuće. I proizvodnja nije stajala. Pro verzija konzole iz 2016. godine bila je prvi pravi mid-gen upgrade koji je 4K gaming učinio dostupnim običnim smrtnicima, dok je Slim varijanta donijela eleganciju i tišinu.
Igre? Gdje uopće početi? Sonyjeva produkcija je radila kao ekipa zubara koji vade živce – precizno i bez milosti. “God of War” (2018.) je konvertirao Kratosa iz ćelavog manijaka u bradatog tatu s emocionalnom prtljagom i bumerang-sjekirom koja se vraća kad je baciš, a sve to u jednom kadru koji traje cijelu igru. “The Last of Us Part II” došao je i podijelio planetu jer se usudio pričati priču o mržnji i oprostu na način na koji to samo Naughty Dog može – brutalno, iskreno i toliko emocionalno iscrpljujuće da ti treba terapija nakon odjavne špice. Ne čudi činjenica da je serija snimljena po prvom dijelu igre rušila rekorde gledanosti HBO-a.
“Bloodborne” je FromSoftwareova poslanica iz Yharnama, grada gdje svaki ćošak krije smrt, svaki boss zahtijeva terapiju, a svaka pobjeda je osjećaj bolji od prvog poljupca. “Horizon Zero Dawn” i njegov nastavak “Forbidden West” dali su nam Aloy, crvenokosu fajtericu koja ruši mehaničke dinosaure u svijetu koji je istovremeno prekrasan i potpuno sjeban. “Ghost of Tsushima” je kao samurajski film Akira Kurosawe u kojem glumiš glavnu ulogu, s vjetrom koji ti pokazuje put i kišom koja pere krv s mača. “Spider-Man” je izvanredno približio superherojsku svakodnevicu, ne kroz borbe, niti stripovske negativce, nego kroz trenutke kad se zaljuljaš između nebodera i osjećaš se kao da letiš.
“Uncharted 4: A Thief‘s End” poslao je Nathana Drakea u mirovinu na način na koji se ispraćaju samo najveći – uz gusarsku mitologiju i prekrasan svijet s epskim sekvencama i scenama. Igra je postigla ogroman komercijalni uspjeh, prodavši više od 2,7 milijuna primjeraka u prvom tjednu prodaje i čak 8,7 milijuna do kraja 2016. godine. Ogromna popularnost “Uncharted” serijala i samog četvrtog nastavka, hvaljenog zbog epske i filmske priče, stvorila je savršene preduvjete za holivudsku adaptaciju što je rezultiralo igranim filmom “Uncharted” s Tomom Hollandom u glavnoj ulozi 2022. godine, a unatoč podijeljenim kritikama i plandemiji, film je ostvario zavidnu zaradu od 407 milijuna dolara na svjetskim kino blagajnama.
Rockstarova igra “Red Dead Redemption 2” sigurno je jedna od najboljih igara svih vremena, s toliko posvećenosti sitnicama i detaljima, krasnim svijetom divljeg zapada vrijednog istraživanja, a opet duboke priče da glavnog lika, Arthura Morgana nosiš u srcu godinama nakon što prođeš igru.
“Witcher 3” CD Projekt Reda dokazao je da Poljaci znaju raditi igre bolje od većine konkurencije, s Geraltom koji je postao zasebna ovisnost, a i Netflixova hit-serija. “Final Fantasy VII Remake” usudio se dirnuti klasik i izašao kao pobjednik, dok je “Resident Evil 2 Remake” pokazao kako se rade remakeovi za konzole nove generacije.
“Persona 5 Royal” donijela je stil kakav gaming nikad nije vidio – crveno-crna estetika, jazz soundtrack i 100 sati školovanja u kojima se zapravo sprijateljiš s likovima. “Elden Ring”, “Days Gone”, “Ratchet & Clank”, “Detroit: Become Human” – lista je beskrajna .
Dok direktori u Sonyju odlučuju o novim modelima i zaradi, negdje u podrumu ili garaži sjedi developer (programer) koji volonterski, uz kofein i ljubav prema tehnologiji, radi ono što multinacionalna kompanija ne želi – održava PS4 živim i moćnijim nego ikad. Ključna stvar se zove Homebrew Enabler (HEN). To je kao “ključ” koji otključava vrata konzole. Dok je Sony zaključao svoj sustav da možeš pokretati samo ono što oni dopuste, HEN ti daje administrativne ovlasti nad vlastitom konzolom.
Najpoznatiji takvi “ključevi” su PS4HEN i GoldHEN:
GoldHEN je kao “luksuzni paket”. Ne samo da otključava konzolu, nego dodaje opcije koje Sony nikad ne bi ugradio: možeš pratiti broj sličica u sekundi (FPS brojač), uključivati “varalice” u igrama (cheat menu), ili čak pokrenuti FTP server za lak prijenos datoteka.
PS4HEN je osnovni, stabilni alat koji radi na velikom broju verzija sustava.
Kada “otključaš” PS4, on više nije samo konzola za igre s plavih diskova. Postaje svojevrsno sve-u-jednom računalo za igranje. Točnije, možeš:
Poboljšati grafiku starih igara – Spomenut je lik markus95 koji je u ožujku 2026. napravio grafičku rekonstrukciju starog Resident Evil naslova. To znači da je uzeo staru igru i doslovno joj presadio novu kožu s modernom grafikom, a sve to radi na PS4.
Igrati “bekapove” – odnosno svoje legalno posuđene kopije igara koje onda spremiš na brzi vanjski hard disk, tako da ti originalni disk više ne treba biti u čitaču.
Instalirati emulatore – to su programi koji oponašaju stare konzole. Hoćeš zaigrati “Sonic” na Segi Genesis? Ili staru “Mario” igru s Nintendo sustava? Sve to možeš na svom PS4. Ponekad scena pronađe “rupu” u sustavu na genijalan način. Npr. otkrili su exploit (način za upad u sustav) koji se zove mast1c0re, a temelji se na PS2 emulatoru. Problem? Da bi ga aktivirao, trebala im je točno određena, stara PS2 igra – “Star Wars Racer Revenge”.
Rezultat? Ljudi su masovno kupovali tu jeftinu igru (koštala je 30-ak dolara) da bi otključali svoj PS4 ili čak PS5. Cijena te igre je skočila na 300 dolara preko noći!
Kolekcionari filmova će naći i jednu manu. Konzola je fizički ograničena i PS4 nema leću za DVD filmove (samo za Blu-ray i igre). To je hardverski problem – bez obzira na softver, obične DVD filmove ne možeš reproducirati, jer fizički nedostaje odgovarajuća leća za taj tip diska.
I dok će službeni serveri jednog dana sasvim utihnuti, a posljednji Sonyjev inženjer zaključati vrata ureda u kojem se pisala povijest, PlayStation 4 ostat će upaljen tamo gdje mu je i mjesto – u sobama onih koji su na njemu odrastali. Jer ono što ovu konzolu izdvaja od prethodnika nije samo impresivna biblioteka igara, niti tehničke inovacije poput Share tipke koja nas je naučila da su i naši virtualni trenuci vrijedni dijeljenja. Ono što PS4 čini posebnim jest činjenica da je generacija koja ga je zatekla u dvadesetima sada ta koja o njemu piše hvalospjeve, dok klinci koji su ga dobili za deseti rođendan polako prelaze na PC ili PS5, ali zadržavaju staru kutiju iz nekog nostalgičnog razloga. Možda je to zato što PS4 nikad nije bio samo stroj za igranje. Bio je mjesto gdje smo čekali da se učita GTA V, gdje smo plakali nad Arthurom Morganom i gdje smo prvi put osjetili onu čudnu mješavinu ponosa i tuge kad smo skužili da smo prešli “Bloodborne”. Homebrew scena, SiSTRo, GoldHEN i svi anonimni developeri u podrumima samo su potvrda onoga što smo cijelo vrijeme znali – dok bude moguće pokrenuti “God of War” u 60 sličica u sekundi, ova priča nije gotova. Samo je promijenila vlasnika.