Top Lista: Šaka u zube 2025-oj. / Bez potencijalnih Oscarovaca i sramežljivosti - Najbolja i najgora ostvarenja prošle godine

Koliko je ono trebalo mjeseci proći 2025. dok se u kinima zavrtio film koji nije flopirao? Ono, neki baš mega-hit?Sedam? Da, sedam… I to je bio “Lilo & Stitch” live action remake orig.crtića! Znači taman kad sam mislio da je Disney konačno zaronio s ekranizacijom “Snow White” s Gal Gadot (tko joj daje uloge, recite mi da ga zadavim!) radi hrpe gadarija koje su izveli s tim filmom koji je unatoč budžetu od oko 270 milijuna dolara uspio dobiti ocjenu 1.7 na imdb.com, koja je u međuvremenu narasla na 2.2/10 i da smo se oslobodili rimejkanja klasičnih crtića. No, to se očito neće dogoditi tako brzo jer u najavi su trenutno i remakeovi Herculesa, pa čak i Bambija, a da ljudska (studijska, producentska) nekreativnost i pohlepa ne poznaje granice dokazuje i to što planiraju napraviti i prequel “Beauty and the Beast”. Zemljo = otvori se! Okej, bilo je još filmova ove godine naravno, ali naravno tona remakeova, franšiza, raznih “wannabe” franšiza i kojekakvih st(r)eaming pile of shit sranja koja su se mogla gledati na VOD platformama ili napuhanih hitova koji su slavljeni bez ikakvog smisla (da, s ovom rečenicom gledam u Cooglerov crap “The Sinners”) i razloga. Inače, liste uvijek slažem bez ikakvih problema i nikad mi to nije problem, no do rujna prošle godine sam kontao da neću imati ni 10 filmova na listi. Na kraju ih imam čak i nešto više, ali čisto informativno, od svih ovih filmova koji su na listi, realno 2013. recimo možda bi ih se 3. ili 4. mogla prošvercat u tu godinu o kojoj sam nekoć spjevao maltene 50 strana u wordu koliko sam bio fasciniran hrpom toga što sam gledao… Pa, krenimo s listom…

NAJBOLJI:

16. F1: The Movie – Solidan film, odlično režiran, no smetalo me što je to realno “Top Gun 2: Maverick” s Bradom Pittom koji je cool i zanimljiv u svojoj ulozi, no to nije ništa drugo nego maltene isti film kao spomenuti Cruiseov megahit premješten iz borbenih aviona u formulu. Kosinskom petica za režiju, Pittu za karizmu, ali to je to. Howardov “Rush” ovo nije vidjelo.

15. The Running Man – Nije ovo bio ni Arnoldov “upperdome” naslov tako da nisam imao ništa protiv remakea i meni uopće nije bio loš. Glenn Powell je bio zabavan kao nadrkani Ben Richards, Wright je ostavio svog pečata koliko je mogao, ali je očito po nekim sitnim komentarima koje je posijao u gostovanjima i intervjuima da nije imao final say i dobili smo što smo dobili. Dobar film, ali ne i remek-djelo kakvom sam se nadao nakon “Baby Driver” i “Last Night in Soho”.

14. Blue Moon – Linklater je zbilja cool lik. Ima filmova koje je radio koji me realno ne zanimaju in this day and age, ali da je šarolik i sposoban prilagodit se svakom žanru i da se uvijek može računat na njega da će isporučiti kvalitetu, može. Mislim, frajer je režirao jedan od najcool hangout filmova ikada “Dazed & Confused”, kultnu “Before” trilogiju, a onda opet imamo tu i žanrovske naslove kakvi su komedija “School of Rock”, eksperimentalni animirani SF, “A Scanner Darkly”, pa i uspješan coming of age podvig “Boyhood”! Blue Moon je mali film, snimljen 99% na jednoj lokaciji i temelji se djelomično na životu Lorenza Harta, pisca kultnih mjuzikala iz prošlog stoljeća i njegovom odnosu s mladom glumicom koja je imala velik utjecaj na njegov život koju tumači Margaret Qualley (odlična, makar relativno neiskorištena), a tu su još Andrew Scott i brojni drugi. Zanimljiv mali film, no onaj “Linklater” koji će pobrati lovorike ove godine je nesumnjivo “Nouvelle Vague”.

13.Companion – Stepfordske supruge sreću Terminatora! Na neki način… Uglavnom, ni blizu pametan kako su ga htjeli prodati, no zabavan film koji mi je ostao u pamćenju nešto duže negoli sam mislio da će se to dogoditi. Sophie Thatcher je sjajna u svojoj ulozi, Jack Quaid je fun u ulozi tipičnog muškog idiota, makar je to ono što me mrvicu smeta, ta agenda koja je i tu provučena gdje smo mi muškarci zli, a žene žrtve, makar gl.junakinja bila zapravo to što je. No opet, bez obzira na mane i “skrivenu”, a super očitu isforsanu poruku ovaj filmić je ekšli sasvim zabavan ako možete preći preko nekih gluposti. Ugl. Na osnov trailer sam očekivao daleko više, ali jednog dana kad bude koštao 5 eura na blu-rayu ću ga vjerojatno i kupiti…

12. Deep Cover – Ne sjećam se više gdje sam prvi put vidio Bryce Dallas Howard, ali bila mi je okej since day 1. Ovaj film bi mi promakao ispod radara jer, another direct to streaming movie, no frend mi ga je dovukao na radar pa sam ga i pogledao. Sean Bean je murjak koji angažira Bryce koja tumači učiteljicu glume da sa svojim polaznicima glumi policajce te da iznude priznanja sitnih riba u svijetu kriminala. Priča se zakomplicira kada Orlando Bloomov lik koji brije da je Marlon Brando “u ulozi” full method bullshit ih sve uvali u drek s hrpom krimosa. Ugl. Što očekivati? Ne naročito smiješnu (to više ne postoji), ali zabavnu komedijicu u kojoj gledate glumce koji glume loše glumce kako se bore protiv Londonskog kriminalnog svijeta.

11. Novocaine – Huh, nisam ni skontao da mi je Jack Quaid u dva filma na listi… Dakle, Quaidov lik ne osjeti bol, ali u trenutku kad pljačkaši otmu curu u koju je zateleban neće oklijevati riskirati vlastiti život ne bi li je spasio. Cura je Amber Midthunder iz precijenjenog “Prey”, a gl. negativac sin Jacka Nicholsona, Ray. Akcija je dobra, film je pitak, glumačke izvedbe dobre, a kemija između gl.glumca i glumice ono na čemu leži cijeli film.

10. Eenie Meanie – Samara Weaving je glumica koja je žanrovska najveća pouzdanica danas. Gledao bih sat i po’ kak igra šah sama sa sobom i bez obzira što joj prvi ovogodišnji film (“Borderline”) nije bio neka sreća (pa i Michael Caine je glumio u “Jaws 4”), s drugim je opet rasturila. Ovdje je ona getaway driver, the devil behind the wheels, supreme badass cura koja je pokušala zbrisati od svog života, no njezin bivši dečko zasere kod njihova ex-šefa, šefa mafije kojeg tumači Andy Garcia i ona je prisiljena vratiti se u igru. Ne zvuči originalno? Who gives a fuck? Režirano je za popizdit i ima vajb “onih” filmova na koje se vlaži Zoë Bell u “Death Proof” poput “The Getaway” ili “Dirty Mary, Crazy Larry” no s obzirom da je radnja smještena u moderno vrijeme meni je film ostavio i dojam nekakvog cool mashupa “True Romance” i “Baby Drivera”, samo s krajem koji nije baš fairy tale nego reality driven i to mu daje na težini i time se odvaja od naslova za koje se čini da ih oponaša, a oponašao ih ili ne s tim dobija svoj vlastiti identitet.

9. The Gorge – Prvi film iz prošle godine koji me zanimao. Anya Taylor-Joy i Miles Telles Teller u gl.ulogama sa Sigourney Weaver kao negativkom. Prvonavedeni glume svojevrsne stražare/snajperiste, svako s jedne strane nekakvog kanala koji je navodno ulaz u sam pakao i zadaća im je da paze da nešto ne pobjegne van. Ono gdje film funkcionira je prvih sat vremena. Njihova komunikacija i razgovori putem nišana i dalekozora, pa čak i igranje šaha (što je očit “wink” Anyinoj seriji “Queen’s Gambit”) su izuzetno fun i očito je da su baš kliknuli ispred kamera, no jednom kad se desi sranje i završe u tom kanalu, e tu film postane trećeligaški “Stranger Things”, ali u oskudici kakva je bila ova godina, beggars can’t be choosers i bez obzira na taj raspad lagao bih kad bi rekao da mi se nije dalo gledati do kraja, samo sam cijelo vrijeme htio da se film vrati u onaj napon snage koji je držao u prvoj polovici. Također, Scott Derrickson nije loš redatelj, a ovdje je bio potpomognut fenomenalnim direktorom fotografije Danom Laustsenom (“John Wick 2,3,4”, “The Shape of Water”) pa sve skupa mislim da ovo ne možete vidjeti kao gubitak vremena…

8. Ballerina – Moju detaljnu recenziju pročitajte ovdje.

7. Havoc – Moju detaljnu recenziju pročitajte ovdje.

6. Play Dirty – Shane Black se vratio! Na streaming, nažalost, al daj šta daš. Nakon što su mu sjebali Predatora na kojem nije imao pristup ni u editing room, kamoli “final say” napravio je ono što radi najbolje. Akcijsku, dirty gritty komediju temeljenu na pričama o Parkeru, liku kojeg smo dosad gledali u već nekoliko filmova i uvijek s drugim tumačima gl.uloge, a do sada ga je još uvijek najbolje portretirao Mel Gibson u Helgelandovom “Payback”. Parker je ovaj put Mark Wahlberg, a Shane je smiksao više priče iz novela o slavnom antijunaku i napravio kvalitetan koktel što se od njega i očekuje. Ipak, imajte na umu da ovo nije ni “The Last Boyscout”, niti “Lethal Weapon”, ali da je vraški zabavan film – je. Mrvicu mi je samo žao možda što glavni ženski lik nije glumila Aubrey Plaza jer bi joj ta uloga legla ko cipela Pepeljuzi, ali okej, Rosa Salazar je također bila čist fajn…

5. Deathstalker – Moju detaljnu recenziju pročitajte ovdje.

4. Diablo – Ne, ne jeftini western sa Scottom Eastwoodom već dugoočekivani akcijski film sa Scottom Adkinsom i Markom Zarorom. Njih dvojica su već nekoliko puta surađivala ispred kamere i sve te suradnje su ispale legendarne, a pogotovo njihovi okršaji u filmovima gdje su podijelili ekran. Prvi put smo ih imali prilike gledati kako razmjenjuju batine u “Undisputed 3” gdje su Isaac Florentine i Adkins dali Zaroru priliku da se probije na zapadno tržište i tako je Zaror postao “Dolor”, antagonist Adkinsovom protagonistu, šampionu WC-a, Boyki u kultnoj borilačkoj franšizi, čiji smo zadnji nastavak vidjeli prije dugih devet godina. Njih dvojica su imali još par susreta/fajtova u filmovima nezavisnih produkcija no najupečatljivije u filmu Jesseja V. Johnosna “Savage Dog” i ovom iz naslova. No ovaj put Adkins dolazi raditi na Zarorov teren (u Kolumbiju) i s njegovim redateljem Ernestom Diazom Espinozom kojem je ovo najuspjeliji film. Marko uz ulogu gl. negativca “El Corva” odrađuje i dužnost fight choreographera na filmu i apsolutno rastura na toj dužnosti, a i glumački je menacing kao nikad prije kao sumanuti hired assassin. Nesumnjivo, ovo je jedan od onih filmova namijenjen ljubiteljima prave akcije, kojim se Adkins zasluženo ponosi i daje očekivani šut adrenalina.

3. Prisoner of War – I još jedan akcijski film sa Scottom u gl.ulozi kojeg redateljski potpisuje njegov glumački partner iz filmova “Debt Collector” i “Debt Collectors”, Louis Mandylor koji se sjajno snašao iza kamere i iskoristio Scottove sposobnosti kao vrhunski zanatlija u najboljoj maniri svih redatelja koji su ikada došli u priliku potpisati film ovog najpoznatijeg british kickera. Što je još fora? Pa, Adkins supotpisuje scenarij prema svojoj priči, a i jedan je od producenata što je uvijek dobra stvar jer tako ima “a say” u svemu. Uglavnom. Osim toga, riječ je o period-pieceu koji se odvija za vrijeme drugog svjetskom rata u japanskom koncentracijskom logoru gdje je naš junak svaki dan mučen i podvrgnut borbama do smrti (koje većinski lako dobiva), no kako jednostavno odbija umrijeti, u jednom trenutku će pokušati pobjeći sa ostalim zatvorenicima. Također treba istaknuti da ovo nije film u kojem su fajtovi, fajtova radi nego je apsolutno svaka borba u službi priče. U nekoliko navrata u sjećanje doziva i “The Great Escape” što nije mala stvar za ovako mali film, a samo finale ga diže u sam upperdome Scottove bogate filmografije.

2. Dangerous Animals – Ovaj film mi je dugo bio nr.1 ove godine, no uskoro ćete vidjet šta ga je istiskalo s prvog mjesta. Premisa filma je nešto što ne viđamo svaki dan. Čim sam vidio naslov i najavu za film sam odmah kontao “another shark movie”, only – not… Šta bi bilo kad bi postojao ludi serijski ubojica koji svoje žrtve ubija tako što ih baca morskim psima? Malo suluda ideja jelda? A opet, kolko su ljudi bolesni ekšli me niš ne bi iznenadilo. No u svakom slučaju, lik, tj. ubojica kojeg glumi Jai Courtney je zbilja zanimljiv i zabavan za gledati, makar definitivno vrijedan Dexterova stola i stakalca. Ugl. Jai zagrize više nego može sažvakati kada otme Zephyr (sjajna Hassie Harrison), djevojku koja slobodno živi, surfa morima, ali također život je od nje napravio prilično opaku pripadnicu vrste homo-sapiensa koja će skupo prodati svoju kožu. Kako je film režirao Sean Byrne, sjajni australski redatelj koji ne radi prečesto, ali kad se primi kamere ugl.su rezultati čisto cvijeće, a barem meni je to slučaj i ovdje. Suspense je sjajan i to je zapravo jedini film ove godine koji ima suspense. I dobio me skroz u trenutku kad si naša junakinja kako bi preživila odgrize prst kako bi spasila dečka u kojeg se zaljubila. Znači, sam taj trenutak me toliko zgrozio i osvojio da nisam znao za kog više navijam, za mudonju Byrnea koji je to uopće snimio ili za protagonisticu. Ugl. Čista petica.. I da, ovaj je jedan od onih koji bi i 2013.bili na ljestvici… Detaljnu recenziju Marka Mihalineca možete pročitati ovdje.

1. Caught Stealing – Ne volim Darrena Aaronofskog, Gledao sam “Requiem for a dream” i ne bih ga ponovio nema tih novaca. “Black Swan” mi je žešće preseravanje kao i većina njegove filmografije, ali ove godine se valjda frajer “probudio” i skontao jbte, nema više pravih filmova. U kinu ga zasigurno nije zanimalo ništa jer ne baca po svom pedigreu da voli Marvelove papazjanije ili bulšit blockbustere poput “Jungle Cruise”, “Rampage”, “Godzilla X Kong” , name a crap title by your own choosing… I nekako kao da je odlučio, idem snimit normalan film za kina na koje smo već svi zaboravili. U najboljoj maniri Guya Ritchija (iz američke faze) i raznih ripoffova Tarantinovih filmova od kojih su dobri bili recimo “Way of the Gun”, Chrisa McQuarrieja i “Things to Do in Denver When You’re Dead”. Darren je tako ekranizirao priču Charlieja Hustona o propalom baseball pitcheru (Austin Butler) kojeg kojih mjesec ili dva dijeli od ozbiljnog alkoholizma i njegovoj djevoci koju glumi nikad bolja Zoë Kravitz. No zaplet krene kada gl.lik pristane pričuvati mačku od susjeda punkera/dilera kojeg tumači nikad raspoloženiji i zabavniji Matt Smith. Austinov lik, Hank tako dođe na metu hrpi raznog polusvijeta, korumpiranim drotovima, židovskim ubojicama (Liev Schreiber i Vincent D’Onofrio, koji se očito zabavljaju ko’nikad u životu) i brojnim drugim nasilnicima. Inače, svaki napad na Hanka je tako dobro snimljen i gotovo ima styling slapstick komedije koja me podsjetila na sada već kultnu scenu s grčkim popom i henchmanima u prošlogodišnjoj “Anori”. Ugl. bez prepričavanja priče, ovo je jedna od onih “Alice in Wonderland” priča u kojoj ne možete računat na ništa. Ne očekujte da će se svi izvući živi i ne navijajte za nikoga jer ima toliko twistova i neočekivanih zaokreta da je to divota, a to je ono što ovaj film postavlja na poziciju prvog mjesta. Neočekivanost u svemu, a najviše ta što me sada po prvi put actually zanima je, kakav će biti sljedeći film Darrena Aaronofskog…??

IZNAD SVIH FILMOVA OVE GODINE:

Dexter: Resurrection – E, sad znate zašto u naslovu nije napisano – “Najbolji i najgori filmovi ove godine, nego “ostvarenja”!! Well, sorry, but jbg… Nijedan film nije došao blizu anticipacije kakvu je stvarao ovaj povratak Bay Harbor Butchera. Iz tjedna u tjedan, iz epizode u epizodu, iz minute u minutu. Triler koji te drži at the edge of your seat s najboljom premisom otkad je serije. Klub serijskih ubojica (koje redom tumače zanimljive gostujuće zvijezde poput Neila Patricka Harrisa, Davida Dastmalchiana, Krysten Ritter) koji vodi zagonetni bogataš u tumačenju Petera Dinklagea. Dok je zapravo najjače pojačanje njegova desna ruka, tjelohraniteljica Charlie (Uma Thurman) nepredvidljiva, proračunata i ubojita. Uz sve to, pratimo Dextera kako pokušava srediti odnose sa sinom, skiniti si bivšeg kolegu s vrata tako da može posmicati sve one koji odgovaraju njegovom kodu, a usput će se dogoditi i nešto što nitko nije očekivao. Ni publika, pa ni Dexter! Njegova osobna evolucija! Na šta mislim pod tim, skužiti ćete kada pogledate ovu seriju koja je pomela sve kino i streaming filmove ove godine… Michael C. Hall nije dobio ni nominaciju, ako se ne varam, no nema veze. Većina najboljih nikada ni nije.

NAJGORI:

2. Dreams – Nemam šta reći osim da mi je stravično žao što Jessica Chastain još uvijek nije ispalila metak među oči svog agenta koji joj vadi ovakve halfassed projekte koji nisu vrijedni njene pojave i talenta. Znači, ovo joj je već drugi film koji potpisuje apsolutni propalitet imenom Michael Franco koji je snimio još jednu tešku bezvezariju s njom preklani kojoj je naziv bio “Memory”, ono čisto da znate. Mislim, opet, see it and make up your own mind, ali da je zbilja grozno, otužno, sivo i otrcano je, ali opet možda čak ne i toliko kao ovogodišnji im zajednički film. Mislim, snimiti film 2025. kojeg možeš etiketirat s riječima “očajna fotografija” kad su sve prosječne serije osvjetljene kak spada, pa i preproducirane – ovo je sramota. Polumrak u kućnim uvjetima, vanjske lokacije-grozne, priča, režija, paperthin characters, paperthin plot, bolno glupav kraj… Jednostavno, sve u vezi ovog filma i tog redatelja je sramota.

1.Sinners – Moju detaljnu recenziju ovog govneta pročitajte ovdje.

HONORABLE MENTIONS (Kinda’):

Superman – O ovom je već previše riječi napisano na internetu, ali recimo samo da iako zbilja nije grozan kao recimo “Man of Steel”, također ne mogu reći da je ovo dobar film jer nije. Previše je toga morao zadovoljiti. Preveliku publiku koja je očekivala čuda, a Gunn jednostavno nije “velik” autor kakav je bio Richard Donner. Ovo je dobar “proizvod” i ništa više od toga… Ostaje žal što Matthew Vaugn po drugi put nije dobio priliku napraviti film o čovjeku od čelika kakvu fanovi zaslužuju…

Red Sonja – Moju detaljnu recenziju pročitajte ovdje.

A Working Man – Još jedan mediocre Statham, mediocre redatelja, ali opet film od kojeg sam imao neka očekivanja iz razloga što je ovo već drugi put da je Stallone pisao scenarij za svog frenda Jasona. Džabe kad je Ayer režirao. Nažalost…