Sinners (2025) - Od sumraka do... Nikad kraja?

Otkada sam vidio trailer za ovaj film sam bio poprilično hyped. Ponajviše zbog dobrog castinga, a i zbog toga jer period-piece horrore u visokoj produkciji ne viđamo baš često, a pogotovo ne smještene u vrijeme velike depresije. Prije negoli krenem u detaljniju analizu spomenuti ću da je ovo već peta zajednička suradnja redatelja Ryana Cooglera i glumca Michaela B. Jordana nakon zapaženog “Fruitvale Station-a”, “Creed-a” (koji je Stalloneu donio nominaciju za Oscara za najbolju sporednu ulogu), kao i filmova “Black Panther” i “Black Panther: Wakanda Forever” iz Marvel Cinematic Universea o kojima pak što manje kažem, to bolje. Ali, stvari su sada ipak postale očite, Coogler je očajan redatelj koji je dva puta zaredom imao sreće. Prvijencem, “Fruitvale Station-om” je pogodio tematiku i politički zadovoljio publiku, a na “Creedu” je radio s veteranom Stalloneom koji je producirao i garant barem djelomično shadow-directao film. E sad, “Black Panther” je dobio čak 6 Oscara (dobio je prava riječ, jer zaslužio ih sigurno nije), a “Black Panther: Wakanda Forever” je jedan od onih filmova iz poodmakle Marvelove, tko zna koje već po redu faze filmova koji jesu zaradili dobru lovu, ali publika ih pak nije voljela baš.

I sada imamo film za koji se činilo da će donijeti nešto novo, ako ne već re-inventati vampirski podžanr horrora, onda barem biti zabavan (kao prošlogodišnja “Abigail”) no bez obzira što ovaj kino-novitet prati good word of mouth, moram priznati da je nažalost podbacio po svim točkama, no krenimo od početka.

Michael B. Jordan glumi braću blizance, Smokea i Stacka koji se vraćaju iz Chicaga (gdje su radili za Ala Caponea) u svoj rodni grad Clarksdale gdje imaju prošlost, rodbinu i prijatelje te odlučuju pokrenuti posao i otvoriti juke-house što je nešto otprilike nalik današnjim klubovima, caffe-barovima, mjesto gdje se svira dobra glazba (“Delta Blues“), pleše se i može se popiti dobra kapljica. Braći se u tom pothvatu pridruže i njihov bratić Preacher Boy Sammie (Miles Caton u svom glumačkom debiju), Delta Slim (uvijek sjajni i pouzdani Delroy Lindo), Li Jun Li (najpoznatija kao prekrasna Lady Fay Zhu iz “Babylona”) te fenomenalna, ali i žalosno neiskorištena Hailee Stanfield u ulozi Mary, djevojke koja ima kompliciranu prošlost s jednim od blizanaca.

I u svom tom build up-u stvari funkcioniraju, film izgleda kao “veliki film”, fotografija i produkcija su sjajne, a također ima tu nekih dobrih ideja, poput one kojom se film otvara uz naraciju koja nam govori da sjajna glazba može spustiti veo između svijeta živih i mrtvih. Jednostavno, taj uvod sasvim solidno “pije vodu”. No problem je što je to toliko ofrlje odrađeno u filmu, ta mitologija neistražena i praktički samo nabacana kroz scenarij. Sad, naravno, ne znam ni ja sve detalje iz afričke mitologije, ali gledao sam fajn količinu filmova i serija. Walter Hill-ov “Crossroads” je nedostižni masterclass na tu temu (relativno inspiriran pričom o Robertu Johnsonu koji je navodno prodao dušu vragu kako bi bio najveći i najuspješniji glazbenik) , a i najpoznatija televizijska braća, Sam i Dean Winchester iz serije “Supernatural” su nemalo puta imali susrete s demonom s raskrižja (koji je primarni dio legendi black folklora, kao i priča o delta blueserima) i jedva izvlačili žive glave nakon toga.

SPOILERS AHEAD

No kao što sam već napisao, ovdje su sablasti, demoni, woodoo samo “začinski” spomenuti dok je gl.negativac vampir Remmick kojeg glumi Jack O’Connell (“Unbroken”, “SAS: Rogue Heroes) koji uopće nema nekakav velik motiv, ne, on bježi pred grupom indijanaca, vjerojatno lovaca na vampire koje predvodi Nathaniel Arcand (najpoznatiji po filmu “American Outlaws” gdje je ekran podijelio s Colinom Farrellom) no pobjegne u kuću dvoje farmera koje naravno povampiri i onda s njima lutavši naiđe na juke-house u kojem se održava zabava spomenutih gl. likova, Smokea i Stacka, a Remmick “čuje” pjevanje njihovog bratića. I zaista, dok preacheroboy pjeva u prostoriji se dogodi nešto s vremenom, točnije vidimo afričke vračeve kako sviraju uz njih, kao i moderne rappere i DJ-eve, jer eto, veo između živih i mrtvih, ali i prošlosti, današnjosti i budućnosti se digao, ali nije jasno vidimo li ih samo mi, publika ili i centralni likovi u filmu.

I tu stvari postaju očite i nemoguće je ne uvidjeti glupe horror klišeje, kao i nepobitnu činjenicu da je ovo totalni ripoff Rodriguezova “From Dusk Till Dawn”. Dakle, gl. likovi su braća, ok Seth i Richie Gecko su samo braća, a ova dvojica su blizanci. Nakon što prvotno odbiju pustiti vampirski trio na zabavu, Smoke pusti Mary (spomenuta Hailee Stanfield) za njima (samu? – Da, LOL) ne bi li ispipala njihovo novčano stanje i naravno kada se vrati, odjednom je sva horny te za vrijeme seksualnog odnosa sa Smoke-om pretvori i njega u vampira, a’la kako Salma Hayek (kao Santanico Pandemonium) riješi Tarantina. Što se režije tiče, tu postane konačno jasno koliki je Coogler antitalent kada “all hell breaks loose” i Delroyev lik Delta Slim pošalje sve posjetioce doma? Onak, zašto se riješiti tolikog topovskog mesa za vampirski carnage? Ahah, zato što ne znaš režirati akciju! U remek djelu Roberta Rodrigueza kada se svi u “Titty-Twisteru” pretvore u vampire njih nekoliko se uspije obraniti, pokolje čudovišta te ih izbaci van i tako riješe prvi val napada, a to je režirano, montirano i osvjetljeno savršeno, besprijekorno… Naposlijetku, kada se snimao “From Dusk…” na set su dolazili i John Woo i Martin Scorsese jer se pročulo da ta dva wunderkinda (Tarantino je napisao scenarij i glumio Clooneyoveg brata, a Rodriguez režirao) rade nešto – neviđeno. Coogler se riješi tog “posla” samo poslavši posjetitelje kući i onda kada ih ostane nekolicina, najupućenija od filmskih likova, Stackova žena (ne znamo jel vjenčana, nevjenčana, ali nije ni bitno) u natprirodno kaže da su to – “vampiri”… I onda se oni krenu pripremati za bitku, oštre kolčeve, pripremaju češnjak i tome slično, (gdje smo li to već prije vidjeli? – hmmm…) a onda jednom kada krvopije krenu u napad, krene i CGI požar. I taman tada, baš poput Tarantinova Ritchieja, tako se i Smoke vrati u život kao vampir i Stack je prinuđen ubiti brata, baš kako je morao i Clooneyjev Seth. Naravno, ono malo akcije što imamo za vidjeti je režirano grozno, bez ritma, pulsa, dinamike… Fotografija odjednom izgleda kao u DTV škartu sa Seagalom i sve je ispunjeno CGI dimom, ne bi li se prikrila ta katastrofalna režija i baš tu postane jasno “Tko je ROBERT RODRIGUEZ, a tko je “wannabe”. Na kraju balade možemo samo još jednom zaključiti da Coogler ima daleko više sreće, nego pameti i talenta (otprilike kao naš Vinko Brešan) jer eto čini se da su “Sinners” na dobrom putu da zarade neku solidnu lovu Warner Brosu, kao što je zaradio i čujem očajni “Minecraft”, no u to se neću uvjeravati.

Prije nego zaključim recenziju, ako mislite da je ovaj film krao samo od više spomenutog “From Dusk Till Dawn” samo ću dodati da je mid-credits scena u potpunosti ukradena, maltene i dijaloški iz filma koji i kad je izašao nije uživao veliku popularnost, a danas ga se gleda isključivo kroz prizmu trasha ili guilty pleasurea, a to je – “Queen of the Damned”. Preacherboy je doživio duboku starost i imao je veliku glazbenu karijeru, a u gluho doba noći negdje u devedesetima u klub mu uđu Smoke i Mary i ponude mu vječni život kao vampiru, baš kao što su Stuart Townsendov Vampir Lestat i njegova djevojka Jesse (Margarite Moreau) to ponudili njezinom šefu, članu Talamasce, Davidu Talbotu koji je to odbio, baš kao i Preacherboy…

Pa eto, toliko o novom velikom hitu koji je zbilja imao potencijala, barem zbog glumaca i settinga, ali skupa produkcija nikada neće izvući loš scenarij i lošeg redatelja, dok dobar redatelj uvijek može izvući slabu produkciju. As exibit 1. I give you: Hellboy: The Crooked Man

P.S. Ja da sam Coogler bih se sjetio kako je Luc Besson morao platiti priličnu sumu dolara nakon što je ga Carpenter tužio zbog “Lockout-a” s Guy Pearceom, navodeći taj film kao očigledan ripoff njegova “Escape From New York”. Živi bili pa vidili…