S ovom multiplom, neograničenom mass produkcijom, nevjerojatno je koliko toga zapravo završi u streamerskom oblivionu. Ne bih nikada iskopao ovaj film da nisam čačkao po filmografijama nekih glumica i glumaca. Ali eto, kako sam ga iskopao, pogledao sam trailer i suprotno svim očekivanjima ga i pogledao (nitko se ne tuče u filmu) te ostao poprilično ugodno iznenađen pogledanim.
Logan Lerman (D’Artagnan iz Paul W.S. Andersonove verzije “Tri mušketira”) glumi spisateljskog wunderkinda Sidneyja Halla koji i prije završetka srednje škole napiše life changing roman naslovljen “Suburban Tragedy” te čak bude nominiran za Pulitzera. Neki ljudi zbog te knjige počine ubojstva, a neki pak praktički izađu iz katatoničnog stanja (kao da je Sutter Cane iz Carpenterovog “In the Mouth of Madness”) nakon što je pročitaju. No kad se zagrebe ispod površine vidimo da nije sve baš tako sjajno u njegovom životu. Njegovi roditelji iako mladi praktički sjede doma i čekaju smrt. Controlling majku glumi uvijek pouzdana Michelle Monaghan koja ga je rodila s valjda 18 ili 20 godina i time se odrekla mladosti i njega zato gleda kao krivca, a jednom kad on postane zvijezda malo je reći da to dobro podnese.
Ono što je pak drukčije s ovim filmom je to koliko je strukturalno različit od filmova ovakvog tipa. Događanja pratimo nelinearno i u više različitih vremenskih perioda. Točnije za vrijeme školovanja, vrijeme kada sa djevojkom Melody (odlična Elle Fanning) napusti grad i započne zajednički život, kada postane superstar u maniri J.D. Sallingera te kada zbog osjećaja krivice odluči nestati iz javnog života (te popaliti sve primjerke knjiga koje je napisao u svim knjižnicama i knjižarama diljem amerike ) postane beskućnik opterećen životom koji je proživio, stvorio za sebe te ga uništio nekima, kao ustvari i sebi ne liječivši svoje psihičke probleme koji uključuju anksioznost, depresiju, halucinacije…
Režijski, Shawn Christensen ne gubi konce niti u jednom trenutku što je s obzirom na spomenutu nelinearnu strukturu achievement za sebe, no da je on u jednom trenutku nešto zeznio, ovo bi bio negledljivi ćušpajz, ali uspio je snimiti dva sata filma za koji se može reći da je donio nešto novo i svježe i prava je šteta što već sedam godina nije došao u priliku raditi novi film. Generalno, prikaz prve ljubavi, formiranje prijateljstava, subplotovi u kojima se zaokružuju breaking pointovi u životima likova i kada se objasne tek naglašene stvari s početka nije nešto što vidimo svaki dan, točnije, nije nešto što nam je servirano na ovakav način. Posebno je pak zanimljiv odnos koji razvije s Francisom Bishopom (koji odnese Pulitzera za koji je Sidney nominiran) kojega glumi Kyle Chandler (jedan od onih kojima znate facu, ali ne i ime) koji je pak jedini koji pokušava pronaći Sidneyja iz vidjeti ćemo, zapravo jako plemenitih razloga. Jednako tako su interesantno ustvari postavljeni svi prijateljski i ljubavni odnosi koje Sidney sklopi u životu. Upoznavanje sa djevojkom /suprugom (spomenuta E. Fanning), pa i ljubavnicom (Margaret Qualley), Nathanom Laneom (izdavačem), te najboljim (ne)prijateljem kojeg glumi Blake Jenner, čiji je lik u neku ruku pokretač cijele ove priče.
Finale filma nosi lijepu poruku i bez obzira na neke poprilično gorke trenutke, vjerojatnost je da će Vam ovaj film ostati u lijepom sjećanju ako ga se odlučite pogledati.
