The Demolitionist (1995) – “RoboCop” bez satire, “The Crow” bez poezije i bez para – ali s dušom videoteke

Odmah u startu, tko očekuje nešto originalno, inspirativno ili nešto ne znam kako kvalitetno nek produži dalje… No, Vi koji hoćete dobru staru zabavu iz dvedesetih bez cenzure i pritom rođenu iz old-school sleazy grindhouse eksploatacijskih akcijskih i sf-filmova, ostanite još koju minutu…

Dakle nakon hitova kakvi su bili “Demolition Man”, “RoboCop” i “The Crow” neki producent je odlučio natući još koji dolar na osnov formule spomenutih filmova i uspio jer na uložen budžet od milijun dolara namakao oko 3 što je u to vrijeme bilo sasvim fajn.

Ukratko, o čemu se radi? Mlada policajka, Alyssa koju tumači Nicole Eggert (najpoznatija iz serije “Baywatch”) je ubijena na zadatku (kao i Murphy, khm, “RoboCop”) i ponovno vraćena u život od strane hladnokrvnog ludog znanstvenika (khm, “RoboCop) koji joj krv zamijeni s nekakvom nanitnom tekućinom koja je održava živom. Inače radnja se odvija u budućnosti gdje nasilne bande (khm, “The Crow”) grad (koji je stilski i arhitekturno ugl. popaljen iz spomenutog “Demolition Mana”) maltene guraju u smjeru apokalipse iz Van Dammeova “Cyborga”, ali se bez obzira na sav copy-paste osjeti da je film rađen sa željom i voljom, a ne samo za “cash-in” na kontu spomenutih boljih naslova. No opet ima još nekih paralela koje se moraju spomeuti, a to je Mad Dog Morgan koga glumi Richard Grieco i nemoguće je ne vidjeti sličnost njega s negativcem Clarenceom Bodickerom (Kurtwood Smith) iz već spomenutog Vehovenova remek-djela. Znači lik je potpuno, čisto zlo, samo naravno Smith je daleko bolji glumac, no utjecaj, tj.posljedica kojom su obojica u neku ruku si sami proizveli osvetnike, tj.protagoniste filmova je gotovo u potpunosti ista. RoboCop mora puniti bateriju, ali praktički je “vječan” i u neku ruku on je ipak rješenje, svojevrsna nova platforma koja može trajati zauvijek, dok je Alyssa praktički prototip koji se raspada, ima učestale noćne more u kojoj vidi razne demone (koji su gotovo sigurno djelo Gregoryja Nicotera koji je credited na filmu, no nije navedeno i točno na kojoj funkciji, ali kad znate nečiji rad na maskama, onda je to-to nesumnjivo, bez obzira što je i redatelj Kurtzman također iskusni F/X master) i svašta nešto krvavo i trippy i jasno je da ona nema budućnost, nego da joj je samo postojanje slijepa ulica te da joj “tehnički sat otkucava”.

Što se tiče akcije, sve je to odrađeno spot-on, vidi se da su ljudi koji su bili uključeni u rad na filmu znali što rade. Kutovi kamere su pomno odabrani da bi sve izgledalo najviše moguće cool, a u filmu se još daju primjetiti i takva poznata imena iz tog horror b-movie miljea da je nemoguće ne voljeti ovaj film, pa u blink’n miss me cameo ulogama su i Jack Nance, Tom Savini, legendarni Bruce Campbell (obojica pripadnici Griecove bande), a u malo većoj ulozi je i Sarah Douglas (najpoznatija kao Ursa iz “Superman 2”) i jednostavno je jako fora vidjeti film koji ideje reciklira bez srama, ali s energijom. Danas se takvi ripoffovi snimaju u “The Asylum produkciji” i jednostavno su negledljivi. Čisto za usporedbu, RoboCop je dobio očajan remake u režiji Josea Padilhe još 2014., a spomenuti The Asylum je odmah izbacio “Android Cop” kao odgovor na remake, samo što je naravno bio očajan (baš kao i Padilhin remake), ali vremena su takva danas. Tj. bila su prije 11 godina, ali ni sad kad je Anaconda dobila reboot i The Asylumov ripoff pokazuje da je stvar zapela u mjestu…

Zaključimo stoga ovu recenziju ovako, s blagom nostalgijom.

The Demolitionist pripada vremenu koje se danas često romantizira, ali rijetko razumije: vremenu kad film nije morao biti brend, IP ili potencijalna franšiza. Morao je samo postojati na polici. Videoteke su bile ekosustav u kojem je ovakav film imao svoju prirodnu nišu — između Cyborga, Nemesisa, neke treće kopije Class of 1999 i naslova koji su zvučali bolje nego što su izgledali. Danas, kad algoritmi traže “čistoću” žanra i jasnu ciljnu skupinu, film poput ovog bio bi previše čudan za mainstream. On ne nudi metakomentar, ne namiguje gledatelju, ne traži oprost. Samo ide ravno, priča svoju priču bez twistova i zna da se nema zašto praviti pametan, a pritom nije glup, već zanimljiv i to danas možda i više nego u vremenu kada je izašao. Zašto? Zato što pokazuje kako je industrija nekoć funkcionirala. Kako su filmaši s iskustvom u hororu i praktičnim efektima dobivali priliku režirati dugometražni film i kako su se karijere gradile na DTV naslovima…

Autor: Boris Prole

Filmofil, recenzent, redatelj, trasher...