Boris Prole Kylle Gallner, možda nije baš najpoznatije ime u hollywoodu danas, no kako me pamćenje dobro služi sjećam se kao jučer da sam ga prvi put vidio u ulozi Barta Allena iliti The Flasha (Impulsea) u jednoj epizodi “Smallvillea”, ali i sasvim solidnom “The Haunting in Connecticut”. S obzirom na upečatljivo lice, do danas je ostvario sedamdesetak uloga. Willa Fitzgerald se pak probila na scenu u MTV-jevoj slasher seriji “Scream” nastaloj prema istoimenom filmu. Gallner je u karijeri svaštario, no Willa je u horroru započela, a bome i diplomirala (jedna od gl. ženskih uloga u Flanaganovoj seriji “The Fall of the House of Usher”) te su upravo njih dvoje nositelji glavnih uloga u filmu “Strange Darling”.
Zašto svi pričaju o ovom filmu u zadnje vrijeme pitate se? Pa za početak, nije sedamnaesti dio neke ocvale franšize, nije remake niti reboot, a u potpunosti je snimljen na 35 milimetarskoj vrpci te samim time s obzirom na relativno mali budžet izgleda kao film kao takav i to je valjda prvi put da je svrhovito i prepoznatljivo korištena ta tehnika nakon fenomenalnog, ali podcijenjenog Chazzelleovog “Babylona”. Estetski film se oslanja na 70’s eksploatacijske filmove, ali i klasike poput “Texas Chainsaw Massacre”, “Dirty Mary, Crazy Larry”, no tu je pak i predivna upotreba neonskih svjetala i još nekih finesa koje u sjećanje dozivaju i filmove osamdesetih.
Nelinearna struktura ovom filmu koji je podijeljen u poglavlja iznimno ide u korist, a redatelj JT Mollner to koristi za neprebrojive, ali pametne twistove, a pogotovo hvalevrijedno je suvislo korištenje gorea koji nije sam sebi svrha i potpuno izbačeni jump scareovi. Još kad uz sve uzmete da su nam likovi predstavljeni samo pseudonimima “The Lady” i “The Demon” pri svakom switchu poglavlja ostajate s upitnikom nad glavom poput lika iz Looney Tunesa sve dok se jednom u epilogu priča filma savršeno zaključi.
Osim izuzetne režije koju je pohvalio i Joe Lynch, redatelj filmova “Everly” i “Mayhem” rekavši: “JT Mollner just kicked the door down and said “I’m here fuckers.” ja bih dodao i da je Giovanni Ribisi koji je bio cinematographer na ovom filmu odradio posao godine besprijekorno kamerom pričajući priču i kad nema dijaloga. O radnji nema smisla reći išta jer je nemoguće bez spojlera, no reći ću Vam jedno, o jednom od dva lika iz filma je već snimljen film (koji je čak i pobrao Oscara u jednoj kategoriji) početkom milenija, tj. da budem točniji, sada već daleke 2003.
?
Boris Prole
Filmofil, recenzent, redatelj, trasher...
Velimir Grgić 
