Nastavak počinje koju godinu nakon kraja prvog dijela. Becky je uspjela ostati izvan sistema bježeći iz udomiteljskih obitelji te je postala samostalna. Uz posao konobarice koji si je našla unajmila si je sobicu kod slijepe bakice koja ne postavlja previše pitanja i praktički joj je jedina prijateljica. Uz posao se izvježbala u korištenju svih vrsta hladnog oružja (zlu ne trebalo..) te svaki trenutak slobodnog vremena koristi za treninge u obližnjoj šumi i postavljanje zamki za eventualne neželjene goste.
Jednog dana na poslu pojave se tri spodobe za koje se ispostavi da su članovi istog bratstva kao i negativci iz prvog dijela, a ovaj put vođu im glumi Sean William Scott (legendarni Stifler iz filmskog serijala “Američka pita”) što je ustvari već postao pattern ovog serijala koji poznate komičare vadi van kalupa i daje im drugačiji tip uloga.
I kakav je sequel pitate se? Po meni još duplo bolji od prvog dijela. Režijski je nabrijaniji, akcija je na momente maestralno raskadrirana, gl. glumica, Lulu Wilson sad već “owna” svoj lik Becky i očigledno se vraški zabavlja mrcvareći negativce! Ono što doprinosi komediji u ovom filmu su ti segmenti kad ona zabrije da nešto radi, a mi tek onda vidimo što se zapravo dogodilo. Režijski izvedeno slično onom postupku Guya Ritchieja u Sherlocku Holmesu iz 2009. kada gledamo spomenutog kako nam objašnjava kako će isprebijati protivnika u slow-motionu i potom vidimo kako to izgleda u stvarnosti. Različitost u “The Wrath of Becky” je to što vidimo kako ona psihički (pomalo nestabilno) fantazira kako bi nešto napravila negativcima, a onda i vidimo što je uspjela napraviti, still bloody, but grounded in reality.
