Kad se klasična gotička bajka o kovaču i vragu spoji s estetikom teškog metala i sotonističkog slapsticka, nastane baskijska mračno-fantastična filmčina “Errementari” (2017.) redatelja Paula Urkija Alija.
Smješten u blatnjavu i maglovitu Baskiju 1843. godine, nedugo nakon Prvog karlističkog rata, film prati usamljenog, zloglasnog kovača Patxija koji živi u svojoj zastrašujućoj, utvrđenoj kovačnici u šumi. No, Patxi ne krije samo zabranjeno zlato kako sumnjaju praznovjerni i pohlepni seljani, već u kavezu drži crvenokožnog i rogatog demona po imenu Sartael, kriveći ga za svoju prokletu sudbinu. Kada u kovačnicu slučajno zaluta tvrdoglava siročica Usue tražeći svoju lutku, ona nesvjesno oslobađa demona, pokrećući lavinu događaja koji će doslovno otvoriti sama vrata pakla usred baskijskih šuma.
Jedno od najoriginalnijih fantasy ostvarenja desetljeća
U srcu ove bizarne folklorne groteske stoji veličanstveni Kandido Uranga (“Vacas” (1992.)) kao Patxi, kovač s čeličnim živcima i traumatičnom prošlošću, čija mrzovoljna energija savršeno balansira s dječjom tvrdoglavošću koju donosi mlada Uma Bracaglia u ulozi hrabre djevojčice Usue. Međutim, film apsolutno krade fantastični Eneko Sagardoy (“Handia” (2017.)) koji pod teškom prostetikom utjelovljuje demona Sartaela ne kao zastrašujućeg gospodara tame, već kao jadnog, izmučenog i neobično simpatičnog birokrata iz pakla kojeg kovač redovito mlati i izbezumljuje suhim slanutkom. Izuzetnu podršku pruža i karizmatični Ramón Agirre (“Contratiempo” (2016.)) u ulozi sumnjivog vladinog istražitelja Alfreda, čiji dolazak u selo pokreće histeriju i razotkriva kako se pravi demoni često skrivaju u ljudskim srcima, a ne u paklenim kavezima.
Kako je Paul Urkijo Alijo oživio izumrli dijalekt i stvorio sotonistički vizualni dragulj
“Errementari” je snimljen prema drevnoj baskijskoj narodnoj bajci “Patxi Errementaria” (baskijska verzija poznate europske legende o kovaču i vragu), no stvarna povijest i trud iza ovog projekta jednako su fascinantni kao i sam film. Redatelj je, u želji za apsolutnom povijesnom autentičnošću, surađivao s lingvistima kako bi rekonstruirao izumrli alaveski dijalekt baskijskog jezika (Euskera) iz 19. stoljeća. Baskijski jezik je sam po sebi jezični izolat – misterij bez živih lingvističkih srodnika – što filmu daje drevnu, gotovo ritualnu atmosferu koja savršeno pristaje uz vrhunske praktične specijalne efekte. Ostavština ovog gotičkog dragulja leži u tome što dokazuje kako se s relativno skromnim resursima, ali uz fanatičnu predanost lokalnom folkloru i maštovitu estetiku nalik na rane radove Guillerma del Tora, može stvoriti vizualno raskošno, mračno i nevjerojatno zabavno fantastično remek-djelo.
