Nakon više od četiri desetljeća provedenih u polumraku kinodvorana, čovjek nauči prepoznati jasnu granicu između ambicioznog neuspjeha i savršeno kalibriranog filmskog proizvoda. Kritičari ovih dana s velikom indignacijom razapinju “Chum” (2026.) redatelja Jonathana Zucka, tretirajući ga kao neoprostivu uvredu sedmoj umjetnosti. No, “Chum” nipošto nije pogreška u sustavu. On je, zapravo, ultimativni standard novog fast-food filma.
“Chum” se može jedino braniti kao manifest suvremenog produkcijskog cinizma jer je kao autonomno filmsko djelo gotovo na svakoj zamislivoj razini pun promašaja. Banalno jednostavnu priču – Tina (Alice Eve) i Tom (Eric Michael Cole) stižu na Maltu na svoje vjenčanje iz snova, ali se njihov odnos već na sam dan ceremonije nepopravljivo raspada pa gotovo odmah pristaju na poništenje braka. Pokušavajući održati privid pred obitelji i prijateljima, odlaze na planirani izlet katamaranom koji se ubrzo pretvara u noćnu moru kada ih na otvorenom moru napadne krvoločni veliki bijeli morski pas. Njihova borba za goli život dostiže vrhunac apsurda kada ih spašava lokalni ribar-psihopat (Jim Klock) koji ih planira iskoristiti kao živi mamac za osvetu morskoj nemani koja mu je nekoć pojela ženu! – samo je trebalo školski postaviti i odraditi! Ali, sve je izuzetno loše postavljeno i odrađeno. Zuckova je režija bolno anemična, a priča se guši u nadodanim besmislicama uz toliko šupalj scenarij da bi kroz njegove rupe bez problema propala i prosječna kočarica. Montaža djeluje kao da je odrađena nasumičnim zamasima sjekire, trajno amputirajući i ono malo potencijalne žanrovske napetosti. Glumački ansambl besciljno tumara kroz te neshvatljive dramaturške provalije, no ono što uistinu dolijeva benzin na lomaču kritičarske i gledateljske mržnje jest implementacija AI-generiranih vizualnih efekata. Umjesto šarma praktične maske ili barem pristojno renderiranog CGI-ja koji iziskuje ljudski zanatski trud, film nam podvaljuje sterilne, algoritamski odhalucinirane morske pse neprirodne fizike, razlivene krvi i jezive kompjuterske plastičnosti; taj beživotni prompt-art na ekranu konačni je dokaz da je u ovoj bezdušnoj trci za rezanjem troškova žrtvovan i zadnji atom osnovnog vizualnog digniteta, srozavajući “Chum” na razinu ispod “toliko lošeg da je dobro”.
Da bismo razumjeli zašto ovaj film uopće postoji, moramo ga prestati mjeriti arhaičnim kritičarskim metrom i sagledati ga kao školski primjer suvremene produkcijske paradigme. Najveća prednost ovog filma je autentična lokacija jer je “Chum” sniman na Malti. Ne zbog specifične mediteranske vizualne teksture ili zahtjeva mizanscene. Sniman je ondje zbog izdašnih poreznih olakšica i državnih poticaja koji današnjim producentima znače više od bilo kojeg scenarija. Baš kao što je Roger Corman sedamdesetih selio svoje jeftine produkcije na Filipine, a Sergio Leone koristio španjolsku da mu glumi Dvlji zapad ne bi li uštedio na dolarima, tako današnji Hollywood pragmatično muze malteške fondove. To je transparentna, gotovo poštena transakcija između filmske industrije i lokacije, čime postavlja jasan produkcijski standard za desetljeće koje je pred nama. I bez obzira na kalkulacije, ovo je trebao biti solidniji eksploatacijski filmić.
Paradoks suvremene kinematografije leži u činjenici da kvaliteta konačnog proizvoda odavno nije presudni faktor u njegovoj isplativosti, već je ključ u neumoljivoj matematici algoritama i ekonomiji pažnje. Zašto se naslovi poput “Chuma” uopće snimaju i otkupljuju usprkos šupljem scenariju i poraznoj montaži? Zato što film sa zvučnim, eksploatacijskim žanrovskim predznakom i barem jednim prepoznatljivim licem osigurava distribuciju i pre-sales ugovore mnogo prije nego što prva klapa uopće padne, čineći ga profitabilnim neovisno o njegovoj umjetničkoj vrijednosti. Distributerima platformi ne treba kvaliteta; njima treba neprestani protok novog sadržaja koji će popuniti kataloge. S druge pak strane, publika ga gleda iz fascinantne mješavine morbidne znatiželje, potrebe za neobaveznom pozadinskom bukom i sve prisutnijeg fenomena hate-watchinga. Lavina negativnih recenzija, Letterboxd ruganja i internetskih memeova zapravo funkcionira kao besplatan marketing koji generira znatiželju; u današnjem digitalnom ekosustavu, film oko kojeg se ljudi virtualno okupljaju kako bi ga strastveno i kolektivno mrzili ispunjava svoju primarnu svrhu – zadržava gledatelja pred ekranom i donosi masovne klikove koje producenti jedino i traže.
