Richard Linklater je jedan od onih redatelja na koje se uvijek može računati. U povijest se upisao s legendarnim “Dazed and Confused” u kojem je okupio ansambl nekih od danas najvećih imena hollywooda poput Matthewa McCounagheya, Mille Jovovich, Bena Afflecka i mnogih drugih te s tim izdefinirao nešto što bih ja nazvao americana chill filmom. Nema neke prelude radnje, ali ima tako neki pitak flow i opušten pacing da nije čudo uopće što je i on sam postao vremenom jedan od najvećih autora koje imamo danas.
Nakon toga je eksperimentirao. Puno i hrabro. Snimio je kultnu “Before” trilogiju s Ethan Hawkeom i Julie Delpy. Vratio je rotoskopiju iz ropotarnice povijesti za svoju ekranizaciju Philipa K.Dicka, “A Scanner Darkly” s Keanu Reevesom u gl.ulozi. Kako bi nastavio biti inovativan odlučio je snimiti, ili bolje rečeno snimati film “Boyhood” kroz nekih 12 godina te u igranom coming of age filmu praktički dokumentirao odrastanje ili bolje rečeno dječaštvo gl.lika, Masona negdje od vrtićke/predškolske dobi pa sve do njegova odlaska na faks. S tim je pobrao lijepu količinu nominacija za Oscara, no potvrdila ga je samo Patricia Arquette za ulogu Masonove majke. U međuvremenu je bilo u Linklaterovoj karijeri svega, od lude glazbene komedije “School of Rock” s luckastim Jack Blackom kao profesorom glazbenog do spiritualnog nastavka “Dazed and Confused”, “Everybody Wants Some” u kojem se najviše istaknuo Glenn Powell.
Glenna ste pak mogli primjetiti u zadnje vrijeme u podosta kino filmova i to nije slučajno jer čovjek zbilja zna glumiti. Ima screen presence, karizmu i “ono nešto” neimenovano što te čini, ha valjda zvijezdom?Nazovite me ludim, no mislim da kad te prepoznaju ljudi poput Sylvestera Stallonea, Toma Cruisea i već spomenutog Linklatera i daju ti uloge u svojim filmovima/franšizama rekao bih da to nešto znači. No u ovom filmu, Glenn nije samo u gl.ulozi, nego čak i su-potpisuje scenarij sa Linklaterom, a također je i jedan od producenata.
Ocjene su sjajne, posvuda.. Box-office nisam gledao (film paralelno igra u kinima i streama se na Netflixu), ali poster je grozan. Daje naslutiti najgori generic/mediocre akcijski rom-com, a mislim da ga tako i reklamiraju, a taj film to jednostavno nije. Okej, ima tu i romanse, nešto akcije, no ako išta ovo je situacijska komedija. Powell glumi profesora engleskog i filozofije, ukratko jako inteligentnog tipa koji zbog određenih okolnosti počne raditi za policijski ured u svom gradu kao lažni “hitman”.
Wait, what?
Well, ukratko, policija raširi njegov broj mobitela i napumpa mu reputaciju, a onda on kada ga netko poželi unajmiti za ubojstvo odlazi na zadatak ozvučen i cilj mu je navesti klijenta da izgovori riječi – “hoću da ga/je ubiješ” i jednom kada se potpuno posveti tome istražuje ljude koji su ga unajmili i prilagođuje svoj lik njihovom mentalitetu i uspijeva. Sve dok se ne pojavi djevojka, ona jedna (“one in a million” što bi rekao Bruce Willis u “Petom elementu”) u koju se zaljubi na prvi pogled i to je trenutak u filmu gdje se stvari zapetljaju. Nju glumi Adria Arjona i kemija između njih dvoje je praktički poput žive tvari. Linklater samo već s castingom dokazuje da uvijek zna šta radi i uvijek drži sve konce u rukama, a jednom kada likovima dođe voda do grla, njihova glumačka međuigra u kombinaciji s genijalnom,a opuštenom režijom dolazi do savršeno izvedenog finala. Genralno, mislim da film nije koštao puno i nadam se da će biti u kakvom-takvom plusu na blagajnama jer i ovo je ustvari u neku ruku rijedak pristup filmu s ovom žanrovskom odrednicom. Kojom-pitate se? Ne, situacijskom komedijom kako sam ga brzopotezno opisao na početku,već i biografskom filmu (da, “Hit Man”, tj. Gary Johnson je zaista postojao), ali s fiktivnim krajem kako bi se začinilo finale! Who does that? Ne(tipični) Linklater!
