“Havoc” je onaj tip filma s kojim ti je već u prvih pet minuta dano do znanja da ćeš vizualno biti na banketu vrhunskih delicija – a narativno će te prisliti na dijetu. Posljednji film Garetha Evansa, čovjeka kojeg smo uz “Racije” jako zavoljeli kao tatu-matu moderne akcijade, spaja pušljivost i lakoću pripovijedanja akcijade osamdesetih, estetiku devedestih s modernim high-end rješenjima za erupcije adrenalina navučenim gledateljima. Otprilike, iako su čak i prosječni ejtiz naslovi narativni Shakespeare u odnosu na banalnost i netrud “Havoca”. Akcijski je to triler o korumpiranim policajcima, ambicioznom političaru i internim mafijaškim sukobima američkih Trijada.
Kamera te uvodi u film kroz policijski progon ukradenog kamiona u gejmerskom spoju “Sleeping Dogsa” i “Grand Theft Auta V” s nafriziranim ritmom montaže i odlično stiliziranom urbanom cestovnom destrukcijom. Vizualno je riječ o stvarno impresivnom filmu koji sjaji stripovskom estetikom, svaki kadar odiše ljepotom potencijalnog wallpapera, a koreografije šaketanja i rešetanja su složene s takvom pedantnošću da svaki ispaljeni metak ili sačma patrone pumperice, baš kao i zamah, lom i pad imaju baletnu eleganciju. Sve izgleda kao začudno impresivan katalog brutalnosti – mokre ulice pod neonskim svjetlima, znoj koji kaplje s obrva prije nego što zubi lete kroz zrak uz krupne planove koji vole zabilježiti fiziku svake kapljice krvi i svaki moment demonstracije Newtonovih zakona, ali i prkošenja istima. I nije da skriva neambicioznost u narativu, film nam jasno poručuje: “Ne moraš razmišljati, samo uživaj u vizualnom spektaklu i uz izvanredan soundtrack Arija Prayogija, kako se sve raspada na spektakularan način.”
Ono što je standardno loše i čega se potajno oduvijek bojiš u ovakvim modernim-retro naslovima je radnja, pogotovo ako se želi prikazati ozbiljnom, svakodnevnom i realnom. Tu je najveći, ogroman minus “Havoca”, a moralo je bolje, ako išta barem s klasičnim političko nekorektnim one-linerima kao flasterima za plićak odnosa i zapleta. Nema šansi da ovo nije namjerno zatupljeno i scenaristički ogoljeno s prevratima koji izazivaju teško susramlje i narativnim rješenjima koje više ne prolaze niti publici vrtićke dobi, a uz to priča postaje sve banalnija, sve zatupljujuća i sve tvrdoglavije uvjerena da ima što za reći. Imaš dojam da scenarij piše sam sebe u hodu i svakom rečenicom gubi na kvocijentu inteligencije, dok Evans, iako potpisan i kao scenarist, viče Netflixovim urednicima: “Briga me za radnju, samo mi ne dirajte akcijadu!” I, kako se film vuče prema kraju, priča toliko retardira da ti dođe priupitati izvrstan glumački ansambl (Hardy, Olyphant, Whitaker, Mei Li, Cornwell, Sepulveda,..) jesu li svjesni da su svi postali samo izlike za još jedno krvavo izrabljivanje u prazno?
“Havoc” je, na žalost, za oči divan standard Garetha Evansa, ali za mozak dosadan i zatupljujući kao čekanje na šalteru usred kolovoza.
Author: Marko Mihalinec
Dizajner, pisac i glazbeni producent (Plazmatick)
