Ballerina (2025) – Balet nasilja poetske pravde na daskama iz svijeta Johna Wicka

Dakle, prebili smo prvu polovicu godine koja je do sada iznjedrila svega tri dobra filma, a ovaj iz naslova za sada barem meni čvrsto drži prvo mjesto. Kako to obično biva, uglavnom se lupetaju gluposti jer ovaj naslov je koštao 80 milijuna dolara, a tek u drugom tjednu prikazivanja zaradio 90, a već mu se dobacuje i ruga što nije dobacio do stotke, da nikog ne zanima film iz svijeta “Johna Wicka”, a bez njega, (jer nikog nije zanimala ni “Furiosa” bez “Mad Max-a), tj. bez Keanua Reevesa, etc… A i on je ustvari tu, tak da… No niste tu da čitate o box office rezultatima nego o filmu. Stoga sjetimo se samo kako je sve počelo…

Daleke 2014. Chad Stahelski je s Davidom Leitchem snimio film o profesionalnom ubojici, naslovljen “John Wick”. Wow, a? Kako originalno? Ali, da stvar bude bolja zgrabili su pozornost publike premisom da on izlazi iz “kind of mirovine” zato jer su mu ubili psa. E, sad, taj motiv nije baš bio viđen na filmu i ljudima je to bilo ili nevjerojatno glupo ili plemenito i to ostvarenje koje je maltene moglo završiti kao DTV (direct to video) je postalo sasvim solidan kino-hit. Dva genijalca iza kamere su dobro znali što rade i svakom rečenicom dijaloga, gestikulacijom, postavkom priče, likovima, prikazom tog svijeta izgradili cijelu mitologiju. Osnovu znate manje više svi Vi koji ovo čitate. Svaki veći grad na svijetu ima svoj hotel “Continental” (koji je sam po sebi toliko zanimljiv da je dobio vlastitu istoimenu spinoff seriju od tri devedeset-minutne epizode i to s Melom Gibsonom u jednoj od gl.uloga) koji ima svoja pravila. Ne smije biti ubijanja na tlu hotela, usluge se plaćaju zlatnicima, postoje posebni protokoli izdavanja naloga za ubojstva, davanje riječi je sveta obveza koja se označava markerima i ne postoji način za izbjegavanje uzvraćanja usluge i još mnogo toga.

No kad cijeli worldbuilding maknemo sa strane, sjetite se koliko ste filmova gledali do prvog Johna Wicka koji je kao gl.lika imao plaćenog ubojicu? Desetak, stotinjak? Ugl bilo ih je more, tako da sva kenjkanja padaju u vodu jer o Wicku je do sada snimljeno ukupno 4 filma, spinoff iz naslova, već spomenuta serija, tako da sve priče o “originalnosti” ili ne, padaju u vodu. Onak, Stahelski je jebene 2014.uspio postaviti temelje za franšizu koja je naizgled počivala na svakom postojećem izlizanom klišeju, a do danas je prebacila milijardu dolara zarade u svijetu. I održao je na stabilnim nogama do danas. Plus svemu navedenom ide i činjenica da se nijedan nastavak ne doima kao money-grab ili da se sequeli rade sequela radi, pa dobijemo dojam hollywoodske bolesti znane kao “sequelitis“, tako da – Kudos to you dude, I mean Chad, for real…

I sada, konačno, nakon jednogodišnje odgode releasa u kina zbog ponovnog snimanja većeg dijela filma (ne nadosnimavanja, nego praktički snimanje većeg dijela filma iznova jer je odabrani redatelj, Len Wiseman zasrao, a Ian McShane je bez dlake na jeziku izjavio da Chad radi to što radi kako bi zaštitio franšizu) Ballerina je konačno zaplesala i na našim kino platnima.

Pa ako se pitate čime se to ovaj film razlikuje od svega što ste do sada vidjeli? Manje-više ničim, ali to za razliku od Marvelovih filmova ili Fast & Furious franšize nije loše jer ne ponavlja jedno te isto i ne gnjavi nekim nepotrebnim origin storyjem jer sve što znamo o njoj nam je pokazano (to bi trebao biti prvi zakon svakog akcijskog filma – “nemoj reći, pokaži”, što je ustvari referenca na najvećeg akcijskog filmofila, klinca Dannyja Madigana iz “The Last Action Hero” kad kaže Arniejevom Jacku Slateru – “Stop talking, DO SOMETHING”) u prvih pet minuta i neočekivan i dobrodošao odmak je to što se film ne bavi njenom osvetom, nego pričom čovjeka (Norman Reedus) koji pokušava spasiti svoju kćer u čemu će ona vidjeti refleksiju svog mogućeg djetinjstva i naravno dodatnim proširivanjem svijeta Johna Wicka, tj.uključivanjem u isti taj svijet – kult, koji čini grad naseljen isključivo ubojicama, koji za razliku od ovih iz svijeta predstavljenom kroz Continental ne ubijaju samo zbog novca ili ponekad časti, već iz zabave i sporta.

Inače, grad kao takav je prekrasan, prekriven snijegom u planinama, izgleda gotovo srednjovjekovno, samo u modernom vremenu i jednom kad Anna de Armas, odlična u naslovnoj ulozi se nađe na meti svih stanovnika će uslijediti mayhem kakav do sada niste vidjeli. I nemojte misliti da nema akcije do finala, ipak je ovo film Chada Stahelskog (ne potpisanog Lena Wisemana) ali borbu sa bacačima plamena još nisam vidio. Gledao sam fajtove s katanama, pištoljima, pa čak i motornim pilama (“Tiger on the Beat” s Chow Yun-Fatom), ali Jeremy Marinas koji je koreografirao borbe i u najdražem mi filmu o Wicku, četvrtom, je ovdje zbilja nadmašio sama sebe. Mačevi, sjekire, klizaljke, ma nema šta se ne koristi kao oružje i sve to ima konkretan uvod, zaplet i rasplet i stvar funkcionira sjajno. Naravno nemoguće je ne spomenuti nezaobilaznog Daniela Bernhardta koji i ovdje ima jednu od boljih fight scena, a hoće li se i kada nastaviti priča o balerini, Eve Macarro ostaje za vidjeti. Pohvalio bih još i angažman Anne Parillaud, originalne Bessonove “Nikite”, ali nažalost nisam je prepoznao u filmu jer ima neki prekratki cameo, ali da bude zapisano i tu jer u takvim se sitnicama vidi kakvi znalci vode 87/11 Entertainment iliti 87 North.