Boris Prole 
Mislim da je Velimir pred dobrih 15 godina recenziju filma “2020 Texas Gladiators” Joea D’Amata započeo otprilike ovim riječima: “Jedan kadar, hrpa ljudi trči u slobodu, vođa se zaustavi i… Dobije nož u glavu! – Tako se otavara film!”
Točno ta rečenica mi je pala na pamet kada sam krenio gledati “Deathstalker” Stevena Kostanskog sinoć. Zašto? Film traje 10 sekundi i već smo usred bitke nekih demonskih ratnika nazvanih “Dreadites” (očigledan hommage Raimijevim “Deaditesima”) od kojih jedan posegne za mačem i presječe grkljan najdublje moguće nekom od palih ljudskih viteza iz kojeg krv zašprica preko cijelog ekrana i pomislih: “tako se otvara film”!!!
Ako se pitate u čemu je sad stvar s ovim naslovom da je toliko hvaljen, dobiva tone pozitivnih reviewa na netu, a riječ je o još jednom remakeu? Pa, najkraće rečeno film je gotovo u potpunosti lišen digitalnih specijalnih efekata i evocira na najbolje naslove takozvanih Conansploitation ripoffova kakvi su bili: “The Beastmaster”, “Barbarian Queen”, “The Barbarians”, “The Sword and the Sorcerer” (koje su potpisivali ili sjajni autori ili kvalitetni zanatlije) i brojni drugi. Dakle neko skroz drugo vrijeme kada su filmovi bili slobodni, neograničeni suludim produkcijskim uvjetima, a ovaj je upravo takav, 100% čista redateljska vizija snimljena s jako malo para, ali i jako puno entuzijazma. Krvoprolića i nasilja gotovo kao u jednoj cijeloj sezoni serije “The Boys”, no krv nije digitalna, jok, blood squibs all the way… Rated R predikat je dakle u potpunosti opravdan, a Jim Wynorski i Fred Olen Ray koji su se narežirali ovakvih filmova su zasigurno ponosni jer izgleda otprilike kao njihovi ostvareni snovi jer oni su svoje naslove radili s još daleko manjim budžetima.
U gl.ulozi nakon jako puno godina našao se Daniel Bernhardt, a uz njega u gl.ulogama nastupa i Nina Bergman, te glasovno Patton Oswalt koji daje glas malom, patuljastom čarobnjaku imenom Doodad (koji podsjeća na Gwildora iz ekranizacije “Masters of the Universe” s Dolphom Lundgrenom u gl.ulozi), a filmu je u prilog išlo i to što ga je producirao čuveni Slash iz grupe “Guns N’Roses” tako da ovo nije baš prošlo neprimijećeno među fanovima banda, kao niti među fanovima akcije i fantasyja. Radnja filma naravno nije previše komplicirana i prati Deathstalkera u avanturi na kojoj nalijeće na brojne šarolike likove pokušavajući sa sebe skinuti prokletstvo i spasiti svijet u kojem živi od povratka zlog čarobnjaka. Dakle, jasno je da film ne nišani Oscara, no najbitnije je da u svojih stotinjak minuta trajanja ne prekršava Caprino zlatno pravilo koje je – “A Cardinal sin A Movie Can Make is to be Boring”, tako da toga se ne morate bojati.
Ono što je mene pak zabavljalo je pak prepoznavanje hommagea raznim filmovima kao što su “Army of Darkness”, “Lord of the Rings: Fellowship of the Ring”, “Coppolin “Bram Stoker’s Dracula”, “Jason and the Argonauts”, “Clash of the Titans”, pa čak i “Swamp Thing” u neku ruku. Fora je i vidjeti recimo martial artista kakav je Bernhardt kako stišće high kick kružnjake nakaznim (gumenim) čudovištima, no nemojte zbog toga očekivati borilački film jer ovo to definitivno nije.
Inače, osobno, možda sam nekako priželjkivao nekakav “look” filma više u stilu modernih grindhouse ostvarenja, no ova čista crisp & clean fotografija me uopće nije smetala, vjerojatno zbog količine ludosti koju sam dobio po svakoj minuti filma, ali i zato što kolor paleta u filmu ima onaj neki vibe fairy tale filmova from back in the day poput recimo Scottovog “The Legend” ili čak Bakshijevog animiranog “The Lord of the Rings” koji je po meni još uvijek by far naj ekranizacija Tolkienove knjige. No definitivno, ako ste znali škicnuti i moderne (sada već retro) fantasy serije poput “Xene” i “Herculesa”, a upućeni ste i u recimo DTV nastavke “Scorpion Kinga”, mogu samo reći da s Deathstalkerom nećete fulati.
Bravo Kostanski, hoćemo još!!!
Autor: Boris Prole
Filmofil, recenzent, redatelj, trasher...
Marko Mihalinec 
Velimir Grgić 
