Last Life in the Universe (2003)

Naslonjen na zid Bangkoka u tmini noći, gdje neon proždire dušu poput tropske groznice, leži filmski san, priča o sreći i otkupljenju koju je najbliže prevesti kao Posljednji dah u svemiru. Ovo, dragi moji, nije običan film; ovo je putovanje u srce osamljenika, ples sa smrću i opojna zavoditljivost ronjenja u melankoliju.

U minimalističkoj tradiciji, tajlandski velemajstor Pen-ek Ratanaruang život ogoljuje do sirovog, nefiltriranog središta. Kroz oči Kenjija, melankoličnog japanskog knjižničara kojeg utjelovljuje enigmatični Tadanobu Asano, šećemo sumornim krajolikom njegova postojanja. Kenjijev svemir u kojem stoluje čovjek progonjen krivnjom, a prividno predan običnom životu sudara se s kaotičnom solarnom olujom Tajlanđanke Noi.

Poput izgubljene duše koja naiđe na oazu u pustinji, Kenji otkriva utočište u tajlandskom svijetu kaosa i nepredvidljivosti. Krštena u žestokom duhu mladosti, Noi je karakter oluje, tajlandska partijanerica sklona kaosu, uprizorena neupitnom karizmom Sinitte Boonyasak. Noi je okidač Kenjijeva egzistencijalnog mirovanja.

Film se razvija s poetskom strpljivošću jer Ratanaruang koristi tišinu jednako vješto kao i riječi, dopuštajući neizrečenome da odzvanja poput neodsvirane note u melankoličnoj melodiji. Svaki kadar je platno na kojem je iscrtana zarazna tugaljivost egzistencijalizma.

Snimateljski rad Christophera Doylea je jedan od najboljih u njegovom bogatom opusu, posebno uspješno balansirajući između ljepote tajlandske prirode i kaosa urbane džungle s jednakim poštovanjem prema obojem, koji se isprepliću poput Jina i Janga. Doyleova kamera sama postaje lik, svjedočeći susretu jačem od života, šapćući tajne i otkrivajući ranjivosti.

Soundtrack potpuno pogođeno minimalistički miješa minimalističke melodije etera i pulsiranje gradskog života te tako cementira emocionalnu pozadinu Kenjijevog i Noinog nepredvidljivog putovanja u simfoniju disonance i harmonije.

Ovaj film je meditacija o prolaznosti postojanja, dirljivo istraživanje ljudske sudbine u svim njezinim nespretnim, kontradiktornim slavljima. Direktna je to poruka putniku/lutalici u svima nama da prihvatimo nepredvidljivost života i naučimo jednostavno postojati u neizbježnom kaosu koji nas okružuje.

Kad se završna špica krene kotrljati ekranom, ostajete s dubokim osjećajem nalik na oproštaj od starog prijatelja jer gorak je okus konačnosti života i njegove trajne ljepote.