Ratna su zamračenja početkom 1990-ih bila, malo je reći, iritantna pojava, ali jedno posebno pamtim: ono kada su ugasili struju tijekom finala “Twin Peaksa”, serije koja je promijenila sve: televiziju i nas.
Prošle su godine i godine dok nisam (s naglaskom na nisam) saznao tko je ubio Lauru Palmer, ali tada sam već napamet znao filmove koje sam kao klinac, širom otvorenih očiju i zauvijek modificiranog uma, gledao na prelasku 1980-ih u 90-e, od “Čovjeka slona” na TV-u do “Eraserhead”, “Wild at Heart” i “Blue Velvet” na VHS-u.
Oduševljavali smo se svaki tjedan i s “On the Air”, Lynch/Frost sitkomom koji je bio sasvim dovoljno bizaran da nas zabavi dok smo čeznuli za “Twin Peaksom”. Kasnije su došli “Lost Highway”, “Mulholland Drive” i “Inland Empire” koje smo ritualno odlazili upijati u kino. Slušali smo i njegovu glazbu. Oduševljavali smo se njegovim intervjuima.
Voljeli smo tod Davida Lnycha, jer je promijenio film, stvorio nišu, izgradio sebe kao epitet i oplemenio sate i sate naših života.
Prije dvadesetak godina, kad smo vrtjeli “Rabbits” na repeat, na njegovom sam websiteu našao zanimljiv “oglas”: Lynch je obećao poslati poklon paket svakome tko do određenog datuma ostavi svoje kontakte u formularu. Upisao sam svoje, ne očekujući ništa. Koji tjedan kasnije, poštar je zakucao na vrata i u kuverti se nalazio “Room to Dream”, DVD Davida Lyncha s “malom školom” digitalnog indie snimanja igranih filmova, objavljen u partnerstvu s Avid Technologies. Nažalost, nikada ga nisam upoznao i dobio priliku upecati ga za potpis na ovaj komad jedinstvene uspomene.
Odrastao sam uz njegova remek-djela. David Lynch je jedan od razloga zašto se danas bavim filmom.
Sve što se rodi mora umrijeti i red je, nažalost, došao na jednog od najvećih. Ali i kada se svi mi redom odjavimo iz postojanja, ostat će ono što je besmrtno: filmovi koji će mind-fuckat nove i nove generacije, pojedince izabrane dobrim duhom “linčovštine”, dovoljno hrabre i slobodne da se prepuste beskonačnostima zemlje filmskih snova.
