Mona Lisa and the Blood Moon (2021)

Redateljica Ana Lily Amirpour je skrenila pažnju na sebe još svojim dugometražnim prvijencem “A Girl Walks Home Alone at Night” i vremenom se uspjela stilski nametnuti kao zanimljiva figura u hollywoodu. U američkom debiju “The Bad Batch” su joj već zaigrali glumci A lige poput Jasona Momoe, Keanu Reevesa i neprepoznatljivog Jima Carreyja i film je zbilja bio dobro primljen i čak se neko vrijeme govorilo da će upravo ona dobiti redateljsku palicu remakea/reboota Stalloneova “Cliffhangera”. Do toga nije došlo, vrlo vjerojatno zbog Covida, but for whatever the reason vjerojatno i bolje da nije.

Ana je nastavila po svom i snimila ovaj suludi nezavisni indie dragulj. Van svakog oblika neke “normalne” konstrukcije filma ovo jednostavno funkcionira na svoj način. Čudni likovi, Refnovska neonom okupana fotografija, trippy režija, zoomovi i neobično za ovakav pristup praktički školska montaža su postigli jedno vanserijsko immersive iskustvo, a iskreno očekivao sam da ću ga ugasiti nakon 15 minuta. Ne volim art i ne volim eksperimentalne filmove, no ovdje je nemoguće ne povezati se s likovima.

Svi su savršeno castani, od same “Mona Lise” (Jeon-Jong seo, najpoznatija kao Tokyo iz Netflixova remakea vlastite serije “Money Heist)) djevojke s moćima kontrole uma, do dobrodušnog dilera (Ed Skrein), siromašne, ali koristoljubive striptizete (Kate Hudson u ulozi izvan svog comfort zonea) i njezinog malenog, ali talentiranog sina. Dojma sam da bi film funkcionirao besprijekorno i da nema jedne riječi dijaloga u njemu i mogu samo reći da me veseli vidjeti novi Anin film za koji se nadam da će biti i produkcijski veći i doći do što šire publike, a do čega bi lako moglo doći jer joj je i Guillermo Del Toro povjerio režiju jedne epizode svoje antologijske horror serije “Cabinet of Curiosities”. Naposlijetku, talent uvijek prepoznaje talent.