Rekvijem za snove (Requiem for a Dream)

Ovo bi se vrlo lako moglo nazvati ljubavnim filmom koji prati Harryja i Marion. Oni vole jedno drugo, ali vole i drogu tako da film progovara i o ovisnosti.  Progovara o mnogo toga, ali nijedna od njegovih tema nije ugodna. Ovo nije lagana priča koja se može pratiti tek onako usput. Zapravo, novelu Huberta Selbyja nisam nikad čitao i ne mogu reći ništa, ali o scenariju koji je napisao zajedno s Darrenom Aronofskym mogu reći puno toga, prije svega da je jako dobro napisan, pa čak možda i vrhunski. Vidi se da su ga pisali ljudi koji znaju svoj posao. Ništa nisu prepuštali slučaju, i onda je došao jedan jako dobar rezultat u obliku ovog scenarija koji bih volio pročitati ako ikad nađem na njega. Rijetko kad  imam potrebu pohvaliti scenarij s više od jedne riječi, ali ovaj put moram. Ne znam zašto, ali u samom načinu kako je rađen ima nešto posebno što se ne može opisati koliko god se čovjek trudio. Ipak, valja pokušati pronaći prave riječi, iako nisam majstor za to nikad bio. Likovi su jako dobro postavljeni, nema tu nekog posebnog dijaloga među njima, sve je svakodnevno. Mislim da je baš u tome glavna prednost scenarija, nešto svakodnevno, a opet tako nesvakidašnje. Detaljno napisani likovi koji ni u jednom trenutku ne izgledaju glupo i naivno.

Darren Aronofsky je nevjerovatno režirao ovo što izgleda poput sna. Jedan od onih koji jako dobro znaju da je film vizualno djelo koje traži improvizaciju, a ako ga radi čovjek koji ima previše mašte, on izgleda ovako. Nije nešto što nas vodi od točke A do točke B i završava, nego se vraća svemu da bude što jasnije ono što se upravo dogodilo. Ima scena kad Sara priča nešto s onim svojim prijateljicama, i onda nas se vraća više puta da vidimo svaki detalj te scene. Prije te scene također imamo nekoliko jako interesantnih stvari o kojima se može pričati, koje zaslužuju dublju analizu, ali to ostavljam iskusnijim i već ostvarenim kritičarima. Sad ću malo o sceni kad Sara govori Harryju da će bit na televiziji, i da nema što izgubiti, jer je sama i usamljena. Govori mu još da joj je doktor dao neke tablete, a on joj govori da to nije dobro. U nekoliko navrata za vrijeme razgovora ga neobično histerično grli, vidimo da on ima neku tešku životnu priču. Priznajem da taj dio nisam shvatio do kraja, a i nije previše bitno za film kad, šta i kako, nego ono što su očito ozbiljne posljedice tog događaja. Ona je psihički nestabilna osoba koja samo želi svojih pet minuta i ništa drugo. Umislila je da je pozvana u omiljenu emisiju, ali ne shvaća trik-udicu za publiku. Gotovo sam siguran da ni crvena haljina koju je nosila na Harryjevu maturu ne postoji. To mi je možda najjasnije u onoj sceni kad ona gleda emisiju, a gosti, voditelj i publika nestaju s ekrana i pojavljuju se u njenom dnevnom boravku, pa onda frižider onako ide prema njoj kad joj publika nešto dovikuje. Posebno je bolna scena kad ona dođe tamo i obavještava one putnike da će biti na televiziji. Ja sam dajem teoriju da je sve ovo nečiji opasan košmar koji ne prestaje nikako, pa čak ni onda kad se film završi.  Nemam razlog za tu tvrdnju ni dokaz, ali jedino tako mogu donekle objasniti ono što je neobjašnjivo. Mislim, nemam ideje ni čiji bi san to bio ako je istina, ali valjda svi imamo drugo tumačenje ovog filma. Postoji i ono da sam ja sanjao čitav ovaj film koji izgleda poput nekog sna, a to samo znači da se Darren potrudio da napravi nešto kvalitetno. Nešto što je puno scena koje pamtimo dugo nakon gledanja, pa možda čak i zauvijek.

Nakon gledanja filma sam pitao samog sebe šta je ovo i kako je moguće da ga nisam dosad gledao. Možda i bolje, nikad nije kasno, a za neke filmove čovjek ipak mora biti zreo, jer su jako teški. Neki su, poput ovog, kao hipnoza i ne puštaju dugo nakon gledanja.

Clint Mansell je i ovde napravio nešto posebno. Ono što se sluša cijelim  tijelom, a ne samo ušima. Nešto što smatram jako važnim dijelom svakog filma, i jednostavno povećava dojam svemu. Dosta puta sam čuo da postoje ljudi koji vole pogledat film, a ne obraćaju pažnju na muziku koja je isto tako važan dio. Zamislite da imamo sjajno režirano vizualno djelo poput ovog koje je Darren Aronofsky predivno uradio, ali  nemamo Clinta Mansella ili bilo kog drugog koji je skladao za nekog velikog režisera. Mislim da bi ipak bilo malo prazno. Ljudi svakodnevno slušaju pop, rock, folk ili šta znam, turbofolk, a soundtrackovima daju premalo prostora. Ne krijem da uživam u onom što je Alberto Iglesias radio za film Pedra Almodovara “Pričaj s njom”, ili da planiram jednom uzeti u svoju kolekciju ono što je Angelo Badalamenti radio za “Twin Peaks” i  “Plavi baršun” No, što sam htio reći? Muzika je važan dio filma, a ova što je Clint Mansell napravio je savršeno pogođena.

Jay Rabinowitz je napravio sjajnu i jasno vidljivu montažu. To se vidi u zadnjoj sceni kad u isto vrijeme prikazuje Marion, Harryja, Saru i Tyronea.

Vezani članci

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)