Steven Soderbergh je posao odradio veličanstveno. Ali u njegovoj ekranizaciji života i djela čovjeka koji je plaćao plastične operacije vlastitog ljubavnika kako bi ševio samog sebe, što je svakako next level narcisoidnog poremećaja, Soderbergh je zapravo snimio karikaturu karikature. Liberace možda jest hodajuća karikatura, ali da biste ga doživjeli onako kako su ga doživljavali oni koji su ga pretvorili u imućnu superzvijezdu, valja pogledati i film u kojem se ekstravagantni pijanist predstavlja u formi… pa, recimo, reality bajke.
Soderberghov “Behind The Candelabra” nose fantastični Michael Douglas i Matt Damon koji karikaturu karikature vode do kabaretske groteske, ali kada pogledate “The World of Liberace” shvatit ćete da karikaturiranje i kabaretska grotesknost uopće nisu potrebni da biste u potpunosti uživali u cirkusu koji vam servira dizajnirana stvarnost.
Ako imate Netflix, počastite se ovim suludo-divnim TV filmom iz 1972. Nemam pojma kako je baš “The World of Liberace” pored svih Liberace-doxova završio na Netflixu, ali drago mi je da jest, jer u svoje 74 minute vodi vas u svijet eskapizma kakvog se ne bi postidio ni “Barbie”, samo s komadima istinske glazbene virtuoznosti, neodoljivog zabavljačkog šarma i ovisnosti o luksuzu ravnoj francuskom dvoru u predgiljotinske dane. Vremenska kapsula, ali i holodek sazdan od unikatnosti jednog ludog života.
Britanski glazbeni dokumentarist Tony Palmer upalio je kameru i pustio čovjeka da priča i svira. A da je posao odradio dobro, jasno je po tome da dok se to događa, nitko od nas ne priča, samo šuti i upija, a ponekad i ne čuje dobro, ali od smijeha.
