Prvo vidimo predivan prazni kadar, pa se kamera malo ”voza” i dobivamo predivan pogled na čitav grad. Drveće, sve, ali, baš sve, taj grad je Lisabon u kojem se dešava radnja ovog savršenog filma o filmu. Onda čujemo predivnu muziku koja nas odmah kupuje svojom ljepotom i odnosi na u neki drugi bolji svijet gdje je sve sretnije i puno ljepše od ovog našeg polovnog. Otkrivamo temu filma, priču u kojoj jedna glumica iz Francuske dolazi u Lisabon snimiti film koji se zove upravo kao i ovaj koji gledamo. Film pogleda, osjećaja i dugih kadrova, stila koji se većinom gradi na atmosferi kao što bi svaki koji drži do sebe trebao raditi. Eugène Green je režirao upravo takav koji daje primjer nečeg što zovem filozofija filma i režije, jer, dobar film bez dobrog režisera i montažera je ništa. Glumci i priča mogu biti odlični, ako nema one prave režije, on je ništa, prazan prostor koji ne služi ničem. Ovaj nas nosi i ne pušta do samog kraja, a ni kasnije nas ne pušta na miru, proganja nas i razmišljamo o njemu. Što više razmišljamo, to više raste u našim očima i rađa se u nama neopisiva želja da ga pogledamo opet, i opet, i stalno iznova. Filmovi su snovi za koje poželimo da traju vječno, tako ja gledam na to, baš kao što su poezija, muzika ili neki dobar roman. Stvari koje bude u nama sreću, onu pravu istinsku, stvari koje trebaju imati neku poruku, a ovde je poruka je umjetnost ljubav i da je ona vječna, važnija od svega. Film koji mi se obraća i grli me, stavlja mi na lice i u dušu osmijeh koji ne prolazi tako lako, zapravo, ne prolazi nikako. Neopisiv film stila, osjećaja i atmosfere koji možete čuti i namirisati, zagrliti kao nekog jako bliskog, jer film to zapravo i jeste. Iskren esej o ljubavi prema filmu precizno režiran, osjeti se ljubav iz koje je nastalo. Kao što kaže poznati filozof, ništa veliko nije nastalo bez strasti. Pa, dobro, neka tako bude, a ovo je dokaz istinitosti te izjave. Nije ovo za svakog, već samo za one koji cijene film kao umjetnost, a ne samo kao zabavu. Neko bi rekao da je spor, bez neke posebne dinamike, ali, nije spor ako se pažljivo gledao, a svakako zaslužuje da mu se posveti puna pažnja bez treptanja i gledanja u druge stvari koje se nalaze oko vas. Samo mu se prepustite i pustite da vas nosi u neku drugu dimenziju. Ne znam kako nisam dosad čuo za ovaj film, ali, svakako ga preporučam kao nešto vrijedno gledanja, možda čak i više puta.
Valérie Loiseleux je nevjerovatna u montaži, povećava dojam koji je ionako odličan da bolji ne može biti. Ona tako vješto radi svoj posao pazivši na materijal koji je Eugène Green radio s tako velikom strasti. Ništa manju ljubav nije dala ni ona u montaži koja je, kao što kaže Jean Luc Godard, jako važna za svaki film. Ona to radi s velikom pažnjom, nema niti jednog detalja koji joj je promakao, osjetim, a možda i pogrešno, da joj je redatelj dao puno povjerenje koje je ona itekako opravdala ovom montažom koju vidimo. Vjerujem da je i redatelj bio zadovoljan kao što sam nakon gledanja ovog zadovoljan i ja, i kao što se može vidjeti, zadovoljstvo ne skrivam, kao što ne skrivam ni osjećaje kad mi se svidi neka djevojka. Eto, za primjer, montažu ovog filma možete gledati kao najljepšu djevojku koju ste u svom ikad vidjeli, a možda i najljepša koju ćete ikad vidjeti, mada, to je teško pored toliko ljudi koji predivno montiraju filmove.
Muzika koju su napravili Júlio de Sousa i João Fezas Vital je nešto predivno. Nije upadljiva, a opet jako dobro primjetna kao što i treba, jer, mislim da je osim režije i montaže u filmu itekako važna muzika. Jednostavno, onaj u kojem nikako nema bar malo muzike i taj nedostatak se osjeti, za mene je ipak pomalo prazan film, Morao bih ih ponoviti opet, a i pogledati one koje nisam, ali, mislim da je Andrei Tarkovsky jako pazio na to, pa je i u njegovim filmovima sve savršeno kao i u ovom Greenovom.
Raphaël O’Byrne je također redatelj koji je u Grennovim filmovima često puta snimatelj. Ostale nisam gledao, pa me mogu ništa reći, ali, u ovom je pokazao da ima dobar osjećaj za filmsku fotografiju, onu koja je umjetnička, koja je melem za oči i koja nikad ne može dosaditi, a može se gledati. Mnogi ljudi jako podcijene vrijednost fotografije koja je važan dio jednog cjelokupnog remekdjela. Fotografija kao melem za oči, i jedan važan dio svakog filma koji želi da ga ljudi shvate ozbiljno.
Odabrao i napisao:
Luka Markota
Ja sam Luka Markota, rođen 1996. godine, živim u Imotskom gdje sam se vratio nakon pohađanja škole u Splitu. Volim filmove, knjige, videoigre i muziku. Pisac u nastajanju, autor zbirke poezije " Kao noć i dan", velika želja mi je da postanem režiser i filmski kritičar. Inače, nisam lud za romantičnim filmovima, ali, kao što vidite, film " Ghost" u kojem glume Patrick Swayze i Demi Moore baš volim.
