Autor stripa “Asphalt Blues” je francuski crtač i scenarist Jaouen Salaün (rođen 1979.) kojeg se povezuje sa stripovskim krugom oko Bastiena Vivèsa i Michaëla Sanlavillea jer dijele suvremeni senzibilitet i modernu crtačku tehniku, a njegovo se prezime do sad spominjalo u kontekstu suradnji na serijalima poput “Carthago” Christophea Beca ili SF serijala “Elecboy” i “Eternum”.
“Asphalt Blues” iz 2021. godine (u izdanju Les Humanoïdes Associés) predstavlja Salaünov značajan osobni projekt jer na njemu preuzima kompletnu autorsku palicu – scenarij, crtež i boju. Zanimljivo je da se u kontekstu ovog djela često spominje upravo Bastien Vivès, ali ne samo kao autor predgovora, već kao svojevrsni umjetnički suputnik i referentna točka zbog sličnosti u grafičkom pristupu, posebice s Vivèsovim djelom “Préférence système”.
“Asphalt Blues” je najlakše opisati kao slice of life s elementima znanstvene fantastike, a prikazuje naizgled obične, svakodnevne trenutke života u bliskijoj budućnosti bez dramskih vrhunaca ili klasične uvod-zaplet-vrhunac-rasplet strukture. Fokus je na atmosferi, karakterizaciji i autentičnosti, a ne na epskim sukobima.
Radnja je smještena u blisku budućnost, točnije u 2038. godinu, a pratimo bivše ljubavnike, Micka i Ninu, koji trinaest godina nakon prekida žive odvojene živote: Mick je oženjen i brine se o supruzi Helen koja je nakon teške prometne nesreće pala u duboku depresiju, dok Nina živi s ljubomornim Timothyjem, utjecajnim lobistom za korporaciju koja upravlja kontroverznim postrojenjem za desalinizaciju. Dok Timothyjeva korporacija pokušava zataškati ekološki skandal, Mick se iz očaja pridružuje skupini ekoloških aktivista koja planira napad na to isto postrojenje, čime se njihovi putevi ponovno počinju prelamati na gotovo slučajan način nizom svakodnevnih trenutaka i prostorno-vremenskih koincidencija, a kroz situacije se suptilno ubacuju transhumanizam, mega-korporacije i umjetna inteligencija i njihov utjecaj na život. Dramaturški gledano, radi se o kontemplativnoj, poetskoj i senzualnoj priči koja ne nudi klasičnu napetu strukturu, već se fokusira na atmosferu i emocionalna stanja. Upravo se u tome krije i najveća kritika djela – iako je koncept intrigantan, scenaristički je često neuravnotežen i ravan, a sporedni zapleti (poput ekoloških tema) ostaju nedorečeni i služe tek kao kulisa. Meni stilski paše da su likovi prikazani s distance, kroz niz svakodnevnih, naizgled banalnih situacija, ali kritika mu zamjera teže povezivanje s likovima i osjećaj hladnoće i nepovezanosti prema protagnostima.
Bez obzira na pojednostavljen narativ, “Asphalt Blues” je vizualno neodoljiv upravo zbog Salaünovog crtačko-kolorističkog stila. Riječ je o estetski raskošnom djelu koje odiše filmskim neo-noir ugođajem i iznimno promišljenim koloritom. Salaün koristi široku paletu boja, pri čemu svaka sekvenca ili pripovjedna perspektiva dobiva svoj prepoznatljiv vizualni identitet, stvarajući dojam gledanja pažljivo režiranog art filma. Stilski se naslanja na fotorealizam, ali zadržava dozu stilizacije koja podsjeća na najbolje uratke suvremene francuske škole stripa. Ako ste guštali u Cosmatosovom “Beyond The Black Rainbow” kao ja, onda je “Asphalt Blues” stripovska preporuka, a dobavljiv je u Darkwoodovom izdanju s tvrdim koricama. Hvala ti Miki Lakobrija na asistenciji u dobavljanju!