Gonzo kronika post-apokalipse
Gutao sam te VHS kazete s jeftinim post-apokaliptičnim orgijama nasilja, od Castellarijevih “Bronx Warriors” do Castellarijeve vizije New Yorka 2019. godine, i u tom znoju, hrđi i benzinu osjetio sam proročanski krik, sirovu istinu koje tada nisam bio svjestan. Sada, u eri Epsteinovih dokumenata i digitalnih giljotina, ta filmska paranoja više ne djeluje kao jeftina zabava, već kao jezivo točna dijagnoza svijeta gdje su pravi predatori odavno zamijenili kožne jakne za Armanijeva odijela, a njihova pustoš nije pustinja, već naši vlastiti umovi. Najveća je ironija što smo, tražeći bijeg u tim bučnim fantazijama o kraju svijeta, previdjeli da je prava apokalipsa tiha i udobna, ona koja nas je kroz komformizam i beskrajnu zabavu pretvorila u uspavane zombije koji nijemo hodaju kroz ruševine vlastite duše, previše umrtvljeni da bismo uopće primijetili da sve gori.
20+ godina nakon Žutog titla, klasici doživljavaju remasterirana izdanja u uncut minutaži i punom sjaju. Iako čistoća ubije šarm dvadesettreće kopije, glitcheva i titravog zvuka, red je (probati) ponoviti iskustvo u 4K kvaliteti. Ovo je jedan od tih naslova.
Probijanje zvučnog zida ludila
Ponekad, u rijetkim trenucima perverzne jasnoće, naletiš na nešto tako fundamentalno krivo i istovremeno tako prokleto ispravno da ti se mozak pretvori u kašu. “Atlantis Interceptors”, “The Raiders of Atlantis”, “I predatori di Atlantide” ili “Pljačkaši Atlantide” (kako je osamdesetih kolao u piratskoj VHS distribuciji) Ruggera Deodata je upravo to: devedeset minuta čistog, nefiltriranog filmskog amfetamina ubrizganog direktno u očnu jabučicu. Zaboravi finese. Reci doviđenja logici. To je prostor u kojem kraljuje B kinematografija.
Ruggero Deodato, čovjek koji je svijetu podario “Cannibal Holocaust” i natjerao talijanske sudove da provjeravaju jesu li mu glumci još uvijek živi, odlučio je uzeti pauzu od antropološkog horora i snimiti mokri san svakog klinca opsjednutog motorima, eksplozijama i apokalipsom. Gledati ovaj film je katarza. To je buka. To je Italija osamdesetih koja vrišti Americi: “Vaš ‘Mad Max II’? Vaš ‘Bijeg iz New Yorka’? A baš simpa… Pričuvajte nam cugu, vraćamo se odma’.”
Post-Apokalipsa s okusom morske soli
Osamdesete su bile zlatno doba talijanskog eksploatacijskog filma, vrijeme kada su redatelji poput Enza G. Castellarija s “1990: Ratnici Bronxa” pretvarali napuštene rimske kamenolome u distopijske pustoši New Yorka. Cijeli žanr, poznat kao “pastapokalipsa” (u duhu i po principu nomenklature talijanske eksploatacijske kinematografije prema talijanskim gastronomskim čudima – spaghetti western ili macaroni combat) bio je divlji, jeftin i nevjerojatno kreativan u svom besramnom kopiranju američkih uzora. Deodatovi Atlantiđani plešu na rubu tog žanra, ali umjesto spaljene zemlje nude nam ocean koji se diže. Umjesto radijacije, imamo uskrsnuće Atlantide. I da ne bi bilo nismo znali, anarhija je i dalje tu. Imamo bande manijaka na motorima koji izgledaju kao da su ispali s audicije za The Village People, samo s više šiljaka i manje suptilnosti. Oni su Atlantiđani, drevna civilizacija s tehnologijom budućnosti i modnim izričajem iz pakla. Deodato uzima standardnu formulu post-apokalipse – borba za resurse, anarhija, preživljavanje – i potapa je u slanu vodu, stvarajući hibrid koji je istovremeno i posveta i parodija.
Terapija tektonikom i bijeg od zdravog razuma
Zašto, zaboga, gledamo ovakve filmove? To je pitanje za psihijatrijski kauč, ne za kino dvoranu. “Pljačkaši Atlantide” nije film koji se analizira; on je iskustvene prirode. On je antiteza pretencioznoj umjetničkoj kinematografiji. Ovo je pobuna protiv hypeom nametnutog ukusa, srednji prst uperen prema kritičarima i svima onima koji misle da film mora imati “duboku i životnu poruku”. Njegova jedina poruka je: “BUM!” To je sirova, nepatvorena energija, vizualni ekvivalent Drito festivala ili nove balkanske trap glazbe koja je viralna i lukrativna, a medijski potpuno nevidljiva. Glavni glumci su savršeni nositelji te anarhije. Christopher Connelly, zvijezda sapunice “Gradić Peyton”, ovdje je umorni, cinični heroj, čovjek koji je pobjegao iz holivudskog sna u talijansku B-produkciju i pronašao neku vrstu perverznog iskupljenja. Njegov partner, Tony King, bivši igrač američkog nogometa, čista je fizička prisutnost, mišićava sila prirode koja uništava sve pred sobom. Oni nisu glumci u klasičnom smislu; oni su ikone, simboli odbačene pop kulture koji su ovdje dobili priliku da budu bogovi.
Deodato i izgubljeni dječaci Hollywooda
Ruggero Deodato je bio majstor šoka, redatelj koji je savršeno razumio tanku liniju između genijalnosti i potpunog ludila. Nakon globalnog skandala s “Cannibal Holocaustom”, film poput “Pljačkaša Atlantide” djeluje kao svojevrsni cinični vic. Kao da Deodato poručuje: “Mislili ste da sam bolestan? Pogledajte što mogu kad se samo zabavljam.” Njegova režija je kaotična, ali učinkovita. Akcijske scene su sumanute, prepune praktičnih efekata, kaskaderskih ludorija i potpune predanosti uništenju. A u centru tog kaosa je Christopher Connelly. Njegova karijera je tragična i fascinantna priča o američkoj zvijezdi koja je osamdesetih postala kralj talijanskog “kina B”. Od romantičnog junaka u Americi do plaćenika koji se bori protiv atlantidskih bikera u Italiji – to je put koji zaslužuje vlastiti film. Connelly, koji je preminuo od raka pluća samo nekoliko godina kasnije, u ovom filmu daje sve od sebe, unoseći dozu umorne karizme u ovaj cirkus nasilja i bio je savršeni protagonist za ovaj tip filma: izgubljen, ali opasan.
Veličanstvena, bučna olupina
Na kraju, što je “Pljačkaši Atlantide”? To je artefakt. Vremenska kapsula iz doba kada se filmovi nisu snimali po algoritmima, već po instinktu, strasti i vjerojatno značajnim količinama ilegalnih supstanci. Film je tehnički aljkav, priča je rubno smislena, a dijalozi su većinom banalniji i od loših stripova. I ništa od toga nije važno. Jer film funkcionira na primarnoj, instinktivnoj razini. To je čisti eskapizam, slavlje pokreta, eksplozije i apsurda. Nećete ga pamtiti po dubini likova, pamtit ćete ga po motoru koji skače na gliser, po harpunima i negativcu s plastičnom prozirnom maskom nalik na kristalne lubanje Indiane Jonesa, ali i po osjećaju anarhične slobode. “Pljačkaši Atlantide” je podsjetnik da ponekad najpotrebniji filmovi nisu oni koji nas tjeraju na razmišljanje, već oni koji isključe mozak i pritisnu papučicu gasa do kraja, jureći ravno prema slavno besmislenom, ali prokleto zabavnom zaboravu.
Autor: Marko Mihalinec
Pod utjecajem kave, ironije i mitologije!
