Nosferatu – Dovoljno dobar…

Mislim da sam prvi put termin elevated horror čuo u filmu “Scream 5” kada Ghostface pita Jennu Ortegu sada već kultno pitanje – “What’s your favourite scary movie?” na što je ona odgovorila nešto tipa “Midsommar” ili “Hereditary” ili možda čak oba. Ugl. ja ne volim elevated horrore i baš kao ubojice iz “Scream” franšize radije ću gledati neki pure fun supernatural, slasher ili monster flick jer ta “uzvišena” spika jednostavno ne funkcionira kod mene. Čak me u neku ruku i vrijeđa. Sjećam se kada sam slušao podcast “Post-Mortem” voditelja Micka Garrisa (Inače redatelj koji je vjerojatno prvak u broju ekranizacija priča Stepehena Kinga) kada mu je u gostima bio Eli Roth koji je pak u tom gostovanju također spomenio kako mu je užasno išlo na živce kada je M. Night Shyamalanov “The Sixth Sense” došao u kina i bivao reklamiran kao religious thriller. Čisto radi paralele koju planiram provući kroz ovu recenziju, s obzirom da pamtim taj razgovor kao da sam ga jučer slušao, Eli je još rekao otprilike ovako: “Religious thriller? WTF is that? Are you kiddin’ me? Can’t we call horror films horror films anymore? I mean, it’s a f’n horror movie, it scared me shitless, so please don’t insult my intelligence… Ugl. Garris se složio s njim i razgovor je otišao u nekom drugom smjeru.

I znate šta, Eli je potpuno u pravu. Ne morate ga voljeti kao redatelja, filmaša, ne morate ni znati tko je on, a i možete ga smatrati običnim hackom koji je došao na poziciju u hollywoodu zahvaljujući prijateljstvu s Tarantinom. Sve je legit, ali sva ova neka nova iščitavanja horror klasika s kojima ih se hoće prikazati kao pametnije negoli jesu (a i bez toga su klasici odavno) poput “Texas Chainsaw Massacre” Tobeja Hoopera koji je odjednom “kritika Vijetnamskog rata” – WTF, pitam ja Vas? Carpenterov “The Thing” se sad tumači kao odraz straha od “AIDS-a”, etc. WTF? Jel ne možemo imati samo jednostavno dobre horror filmovi koji ne moraju nužno imati neku duboku i pametnu poruku da bi bili cijenjeni? Izgleda da ne.

I kakve to veze ima s najnovijom ekranizacijom “Nosferatua”? Pa, to je u neku ruku “elevated horror”, mada opet daleko manje negoli su to bili prvi filmovi redatelja Roberta Eggersa koji je danas jedan od onih na čije se nove filmove ide u kina i o kojima se priča naveliko i naširoko em u filmofilskim krugovima, em u casual razgovorima ljudi koji eto odu u kino da se zabave. Eggers je na sebe skrenio pozornost već svojim prvim dugometražnim filmom “The Witch” koji je Anyu Taylor-Joy izbacio u prvi plan (i to je by far najbolja stvar koju je taj film napravio), a koji je pak period-piece horror koji se bavi vješticama kao što sam naslov kaže. I tu dolazimo do problema. Sorry, ne mora se nitko slagat sa mnom, ali to horrora nije vidjelo. Jarac, koza ili koja je već životinja u filmu “Crni Filip” koji je tobože Sotona – on to jednostavno nije. Nitko nema nikakve moći, a sve ono što izgleda kao nešto natprirodno je halucinacija izgladnjele obitelji, pa i same Anyje. I “rest my case.”The Witch” ustvari nije ništa drugo doli najobičnija period-piece drama, kamoli horror, kamoli elevated…. Što bi Roth rekao – “Don’t insult my intelligence…” Nakon toga, Eggers je snimio “The Lighthouse” za koji sam u startu znao da nije my cup of tea, pa ga nisam gledao, niti planiram, a onda je snimio “The Northman”, vikinški povijesni film s previše artsy fartsy momenata da bi mi se svidio, no bio je okej. Meh, ali okej, prolaz za jedno gledanje i ništa više.

I sada, gotovo 10 godina nakon svog debija, Eggers je snimio svoj četvrti film, remake “Nosferatua” i ljudi ratuju li ga ratuju na društvenim mrežama. I uglavnom, ili je sranje ili je remek-djelo. Nema sredine. Neki neupućeni kažu da je to još jedna kopija “Dracule”. Ja u to zbilja ne želim ulaziti, ali ako ne znate priču o tome kako je došlo i do prvog Murnauovog filma, ekranizacije, ja ću biti bezobrazan i “elevated” i reći Vam – do your google research. Što se filma tiče, po meni je to do sada by far najbolji film koji je Eggers režirao, ali krenimo sa seciranjem. Gluma je manje-više sjajna. Lilly-Rose Depp me iznenadila (a inače, pošandrcao sam kad je Anya ispala iz projekta), Nicholas Hoult je standardno sjajan, a zapravo jedini koji odskače je Aaron Taylor-Johnson koji je eto grozan. I nije u biti možda on niti kriv, nego casting agent ili možda čak sam redatelj ako ga je baš htio u toj ulozi jer do sada je u svakoj ulozi bio ili solidan ili u potpunosti na visini zadatka, ali pokazalo se kako zbilja nije za filmove koji se odvijaju u prošlosti. Što se tiče Billa Skarsgårda u ulozi Nosferatua, e tu dolazimo do problema. Zašto? Zato što je potpuno nepotreban! U potpunosti je prekriven maskom i prostetikom i njegov antagonist je izražajno totalno neiskorišten. Da, izgleda ružno, ali on ne može otvoriti usta, ne može trepniti, ne može hodati i postavlja se pitanje zašto lik Nosferatua jednostavno nije bio potpuna lutka/prostetika or whatever jer Skarsgård je tu potreban ustvari jednako kao Pedro Pascal u “Mandalorianu”, da da glas liku, a opet i glas je kompjuterski modifciran i to je mogao biti bilo tko, ali ajde, on je sada ime koje se prodaje valjda, a film treba zaraditi novac, pa okej, neka Billa i neka mu para (mada mu “The Crow” remake koji nisam gledao neću oprostiti nikada), ali jednostavno, ako očekujete vidjeti neku njegovu glumu u filmu, well, not gonna happen. E sada, ima tu još stvari koje muče internet ratnike, a to su Nosferatuovi brkovi (koji su i meni glupi do bola), ali opet imaju neko povijesno utemeljenje tako da okej, ako je morao imati brkove, morao je. Kreativna odluka koja nije nužno bila najpametnija, ali ne upropaštava film kako se piše i kako mu se rugaju u raznim internet meme-ovima. Također, ono njegovo disanje nekom je jezivo, nekom je smiješno, ovisi od osobe do osobe (kao sve ikad), a zvuk pijenja krvi koji neki spominju kao nešto najodvratnije ikada snimljeno, well, zvuči mi apsolutno identično kao u seriji “Buffy The Vampire Slayer” samo pojačano do maksimuma i možda još malo začinjeno u audio produkciji. Ono oko čega se recimo gotovo svi slažu je to da film izgleda izvanredno i s tim bih se složio i ja, fotografija je maestralna, vizualno možda najljepši horror još od Tim Burtonova “Sleepy Hollow”, ali opet pitanje je koliko je to zasluga Eggersa, a koliko njegova snimatelja, tj. direktora fotografije, Jarina Blaschkea, no opet da ne oduzimamo Eggersu kreativne zasluge prebrzo za izgled filma treba također znati i da je on karijeru počeo kao dizajner produkcija, kostimograf i nije se baš odjednom stvorio na sceni. Osim toga, sviđa mi se i njegova posvećenost radu na filmu, očigledna nagledanost i poznavanje žanra (čovjek je upoznat čak i sa srpskim filmom “Leptirica” redatelja Đorđa Kadijevića, vjerojatno zahvaljujući Severinovom blu-ray izdanju “All the Haunts Be Ours: A Compendium of Folk Horror“, a koji se našao u tom boxu zahvaljujući radu Dejana Ognjanovića i ako se ne varam Igora Stanojevića koji su isporučili čak i neke special featurese za to izdanje) i vidjelo se već u traileru da ima on nekih zanimljivih ideja. Scena u kojoj Nosferatuova sjena prelazi preko preko izmišljenog grada Wisborga, panoramski kadar kada lik Jonathana Harkera, okej, Thomasa Huttera u kočiji odlazi prema dvorcu, no također i scene opsjednuća su prepune odlično promišljenih i uprizorenih ideja. Ipak ono što najviše cijenim u ovoj novoj verziji je to što je film potpuno koherentan od početka do kraja, čisti žanr bez ikakvih natruha nekakvog arta (koji nema šta radit u horroru) te za sada, najbolji film Roberta Eggersa.

No prije nego završim, spomenuti ću da sam pogledao i epizodu emisije or whatever you may call it “Konbinija” (nešto slično “Criterion Closetu”) u kojoj Robert kao i svi ostali prije njega govori o filmovima koji su utjecali na njega i naravno izabrao je ono, the most “well, hello Captain Obvious” snobovske naslove: Također, nisam 100% siguran da je on “završeni” filmski redatelj, makar je pohađao neki privatni filmski fakultet, no definitivno je filmofilski tip redatelja, baš kao i Eli Roth i jedina razlika između njih dvojice je ta što je Roth ipak više izravniji i eksplicitniji, dok Eggers naginje ka “elevated” horroru, no čini se da je na dobrom putu, pa nadajmo se da neće skretati s njega.

Autor:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)