Pustimo prošlost, svi imamo oči i svi znamo kakva je naša HR kinematografija bila. Bila? Pa da, jer konačno sada ima već i nekih poštenih izuzetaka. Što se mene tiče, to bi bili filmovi Kristijana Milića, “Živi i mrtvi” i “Broj 55”. Mislim, ja zbilja nisam najveći fan ratnih filmova, ali ova dva su za razliku od 99% naslova iz domaće produkcije bili sjajno režirani, imali su ritam, napetost, fotografiju ravnu hollywoodskim filmovima (svaka čast Mirku Pivčeviću na kameri) te bili odlično uglazbljeni. Ima tu još nekih iznimki, pa da ih ne pustim samo tako ispod radara, no recimo “Divljaci” Darija Lonjaka, “Metastaze” te “Ljudožder vegetarijanac” Branka Schmidta i “ZG80” Igora Šeregija su također bili zbilja solidni filmovi.
No prije nego krenem na film iz naslova moram spmenuti prvijenac njegova redatelja, Svebora Mihaela Jelića “Zagrebački ekvinocij” koji sam pogledao prvi put tek preklani. Zašto? Pa zbog rečenog o HR kinematografiji. No evo, da ne ispadne da prešućujem naslove zbog kojih ne volim domaće filmove, serije, evo nekoliko primjera: “Kako je počeo rat na mom otoku?”, “Kraljica noći”, “Kino Lika”, “Kad mrtvi zapjevaju”, “Zagrebačke priče”, “Tri muškarca Melite Žganjer”, “Transatlantic”, “, “Naša mala klinika”, “Dnevnik malog Perice”, “Crno-bijeli svijet”, ma ono, mogao bi nabrajati do ujutro. Sve je bilo gotovo u potpunosti grozno, pogotovo ako uzmete u obzir da su ti naslovi nastali većinom iz džepa poreznih obveznika i što nijedan od navedenih ako se ne varam nije pokrio troškove dodjeljenog mu budžeta. I onda odjednom, više ni sam ne znam kako i zašto pogledam Sveborov prvijenac. I za razliku od većine drugih naših filmova, nemam blage o njemu, ne znam šta me očekuje i spreman sam odustati od gledanja svaki tren, ali unutar prve dvije minute mi je imao svu pozornost. Digitalni look koji je bio lijep, savršeno precizna režija, brza montaža, zanimljiva priča, glumci većinom naturščici (kao kod Kevina Smitha recimo Brian O’Halloran i Jeff Anderson u kultnom “Clerks”) i za razliku od američkih nezavisnih naslova devedesetih – neprebrojiv broj statista. Čak bih rekao više negoli u bilo kojem drugom proper budget filmu snimljenom u hrvatskoj. I onda sam naravno krenio guglati, vidio koliko je taj čovjek mlad i s koliko je malo novca (bivših desetak tisuća kuna) to snimljeno. Onak, kak je to uspio sve organizirati? Jel zbilja ima toliko prijatelja? Najjednostavnije rečeno, bio sam total izvan sebe. I još sam…
I onda sam saznao da je Svebor upisao Film Academy Wienna i bilo mi je toliko drago jer sam znao ili bolje rečeno osjećao, štogod mu bio sljedeći film, to će biti potpuna pobjeda! I bio sam u pravu. Frka je pomela publiku na prošlogodišnjoj Puli, a i mene. Priča prati mladu dilericu Niku (sjajna Kristina Jovanović) koja se uvali u probleme kada joj ukradu bicikl pun “robe” koju treba prodati. Ne imajući izbora mora priznati taj gubitak svom opskrbljivaču, mladom mafijašu Petru (Vinkovčanin Vedran Dakić za kog sam bio uvjeren da je srpski glumac. Ono, po meni sutra može biti u “Južnom vetru”) koji se pak pokušava dokazati svom ocu, head mobsteru kojega tumači Dejan Aćimović. Nika tako dobiva ultimatum, mora skupiti lovu, utjerati dugove za Petra ili povratiti robu do zore, jer inače… Srećom na toj noćnoj avanturi joj se pridružuju prijatelj Luka (Sven Latinović, inače i potpisnik scenarija), Petrova sestrična Sara, također odlična Antonija Mrkonjić (koja ne želi da joj impulzivni rođak završi u zatvoru zbog nagle naravi) i Voki (osječki glumac, Luka Vondrak, dobitnik najglasnijeg aplauza publike Zagrebačke Kinoteke) koji je inače prvi na listi dužnika. Oni čine glavnu postavu ovog dragulja koji su domaći filmofili čekali desetljećima. Znači imamo četiri glavna lika, karakterno potpuno različita čije sam funkcije već predstavio, osim posljednje spomenutog Vokija koji nije samo comic relief, nego i doslovno duša samog filma. Poseban ugođaj radnji pridodaje i nikad bolje iskorišteni Osijek, a tog ugođaja ne bi bilo bez naprosto čarobne fotografije Xaviera Pawlowskog. Dakle, toliko razigranosti s kamerom koja upotpunjuje režiju nisam nikad vidio u domaćem dugometražnom filmu i nadam se da će on i Svebor ostati suradnici u godinama koje su pred njima. Moj prijatelj, filmofilčina i kritičar Slobodne Dalmacije, Marko Njegić, je primjetio kako se samo dva hrvatska filma odvijaju tijekom noći (“Fleke” i “Ta divna Splitska noć”), ali po meni nijedan od ta dva naslova nema toliko glumačke kemije, niti toliko investiranog redatelja. Dok sam gledao “Frku” sam imao osjećaj da svi ti ljudi zbilja postoje i da su prijatelji u stvarnosti, što je postignuće vrijedno svake hvale jer je to ono što mislim da je nekako najteže postići.
Idemo sada dalje na još neke bitne stavke. S obzirom da je gl.pokretač priče droga i da su u igri i dileri te da je ovdje žanrovski riječ o trileru, postavlja se pitanje – kakva je akcija? Odgovor je odlična! Ovoliko “on foot (or bike) chaseova” nisam vidio nikad u domaćoj produkciji i ja bih se ovo usudio usporediti sa pomalo zaboravljenim hitom “Judgment Night” Stephena Hopkinsa s Emiliom Estevezom, Jeremyjem Pivenom i Dennisom Learyjem u gl.ulogama koji se također odvija za vrijeme jedne noći. Kako je meni filmska tučnjava iznimno bitna stvar, bojao sam se da ovaj film ne prođe bez toga, ali bez razloga jer ima dvije prave ulične šore, realno izvedene – legit osječke. And you can take that to the bank jer ovu recenziju potpisuje osječanin koji je nekoliko puta vidio kak to izgleda kad se potuku D.G.O. (Donji grad) i Jug 2 ekipe, čak postoji legenda da su se Donji grad i Retfala potukle u Dublinu. E sad, zašto isticati tučnjavu? Pri početku recenzije sam spomenuo seriju “Crno-bijeli svijet” koja je relativno dobro kotirala kod publike (meni je bila odvratno preispeglana i pripitomljena) koja je imala jednu scenu u kojoj vojnici dobiju dopust i odu u seoski birc na cugu i upucavati se lokalnim curama što se naravno seoskim dečkima baš ne svidi i tu se sagradi takva atmosfera da sam očekivao vidjeti barem nekakvo old school John Wayne šaketanje, ali ne, taman kada je krš i lom trebao kreniti = rez na sljedeće jutro gdje vidimo vojnike nazad u vojarni u loše make-up-iranima masnicama te gledamo kako im nadređeni prigovara što su “osramotili obraz vojske”, or some bullshit like that. I onda sam jednostavno znao, bez obzira na relativno skupu produkciju za naše pojmove, tučnjave nije bilo iz jednostavnog razloga = redatelj je nije bio sposoban režirati. Svebor pak ni od kojeg izazova koji mu je scenarij nametnuo nije bježao nego se suočio s njim i svaka mu čast za to.
Komičnih situacija kojih ima kroz film (a koje su actually smiješne i nisu “cringe”) ponajviše zahvaljući Vondrakovom Vokiju najjače su one pred policijskom stanicom (neću spojlati, no ono što tamo uslijedi je glumačka, montažerska i redateljska kreativnost iznad svakog nivoa), ali i lik “Mesožder Krvavica” Domagoja Ivankovića ima svojih trenutaka. No kad film dođe do svog finala i suspense građen kroz cijeli film kulminira u skrivanju pod štandovima, a potom i borbi za život naših junaka protiv D.G.O. ekipe na tržnici na Gajevom trgu, recimo samo da oni više neće biti isti ljudi kao na početku večeri. Što se tiče eventualnih zamjerki, ovo je baš nitpicking, ali nadam se da će ovo biti doživljeno kao konstruktivna kritika (jer je) jedino mi je casting Petrovih henchmana malo neuvjerljiv jer to su mlađahni djevojka i dečko (aj’ da ih vidimo našmrkane, lude, kak igraju ruski rulet ili nešto, ali – ne vidimo) tako da, oni su opasni samo zato jer su jelte henchmani. Glazba, tj. soundtrack odlično dočarava noć Osječke mladeži, ali nema nekog “catchy” main themea koji bi pomogao filmu u odražavanju napetosti kojoj svjedočimo na ekranu, ali to je zbilja minoran problem u odnosu na sve ostalo što tako dobro funkcionira ovdje.
Frku možete pogledati u Cinestar multipleksima, kao i lokalnim kinima koja čine hrvatsku “Kino mrežu”!!!!
Odabrao i napisao: Boris Prole
Filmofil, recenzent, redatelj, trasher...
Odličan si i sad si i mene baš jako zainteresirao za Frku!