Bajke na filmu postoje, tj.ekraniziraju se oduvijek, no ovaj suludi trend koji je Disney pokrenio sa (“let’s make by the book live action film based upon our animated classic”) Branaghovom “Pepeljugom” je dozlogrdio već svima živima. Što se tiče naslova poput “Maleficent”i ostalih pretvaranja animiranih negativaca u pozivce, less said the better (s eventualnim izuzetkom “Cruelle”), ali što je tu je, tvornica snova must keep making the big bucks.
Ali, svako zlo za neko dobro. Pred dvije godine je vijetnamski redatelj Le-Van Kiet snimio izvrsnu akcijsku bajku “The Princess” za “HULU” s netipičnom Joey King u gl.ulozi i uvijek savršenom Olgom Kurylenko kao negativkom. Netflix je tu nanjušio da bi se stvari mogle zarolati pozitivno nastaviviši trend korištenja arhetipa bajki s dodatkom začina fantasyja pa čak i survival/folk/fantasy/thrillera?
Dakle, što imamo ovdje? Igru na sigurno! Millie Bobbie Brown (najveća streamerova zvijezda zahvaljujući planetarno popularnoj seriji “Stranger Things”) u gl.ulozi djeve Elodie koja mora poći za princa (Nick Robinson- solidan u “Jurassic World, sjajan u “The Maid” s Margaret Qualley) udaljenog kraljevstva kako bi svoj narod izvukla iz siromaštva i gladi, no ima nekih stvari koje joj nisu rečene, stvari koje dogovaraju “stariji, iskusniji i mudriji”, točnije njen otac Ray Winstone (zadnje viđen također u Netflixovoj seriji “The Gentleman”) i Robin Wright, kraljica majka spomenutog princa. Elodie pak ne zna da joj ne slijedi udaja, nego bacanje u špilju gladnoj zmajici kojoj su pobijena tri mladunčeta i da će za njenu žrtvu njen otac dobiti “više zlata nego što može zamisliti”, ali ono na što nitko ne računa je da je ona tough bargain i za leteću reptilku i da će poput Zagora “skupo prodati svoju kožu” jednom kad se nađe u problemima.
E, sad, mnogi će reći za film “goli prosjek”, “pogledaš i zaboraviš”, “derivativna verzija Disney plusovog “Prey” (only- noooot!), but still there’s some fun to be had with this one. Produkcijski film ne izgleda jeftino ni u jednom trenutku, a redatelj Juan Carlos Fresnadillo se dokazao davnih dana snimivši jedan od ponajboljih nastavaka u zadnjih dvadesetak godina “28 Weeks Later”, a pametan potez mu je bio i angažman Patricka Tatopoulosa (redatelj Underworlda 3, kojeg ili pamtite kao onaj nastavak s Rhonom Mitrom ili onaj s najbolje izvedenim praktičnim specijalnim efektima) koji je dizajnirao veličanstvenu zmajicu za ovaj film, tako da i CGI ni u jednom trenutku “ne škripi”, nego funkcionira. Kakva je pak svemoćna “Eleven” u gl.ulozi? Sjajna, nisu rekli džabe oni što su je otkrili “she’s got instincts that can’t be taught” i film je daleko najzanimljiviji baš kada je ona u špilji i pokušava se izvući van i uči o sebi da je čvršća negoli je i pomišljala da je. Biva opečena (ipak nije Khaleesi), probodena, ranjena, no promatrajući svoju okolinu uči si pomoći i preživjeti, a špilja također ima i svojih prednosti u vidu svjetlećih buba koje ti mogu zalječiti opečenu kožu npr. Kada dođe do akcije koja ugl.počiva na pokušajima bijega, penjanju po oštrim kristalima, skokovima i raznim potencijalnim vratolomijama jer ona nije skilled warrior nego ipak damsel in a distress, stoga je napetost prisutna i film ne gubi na tempu, a kad je na zmajici da radi što treba raditi – biti opaka i ubijati – ne bježi se od prikazivanja krvi niti flambiranja kraljevske straže ili koga god. Nope. Ovo je ipak Netflix i nema podilaženja širokim masama, mada je ovo na koncu ipak PG-13 film to je pošteno stretch, jer uvjeren sam da je išao u kina da bi dobio i predikat R,a vjerojatno i bolju ocjenu jer nekako je in hejtati takozvane Netflix originals filmove. Ugl. iako nije remek-djelo ipak je donio čak i mrvičicu neke inovativnosti. Možda ga nećete pamtiti dugo,ali nije ni za brzi zaborav, a kao takav je idealan za subotnju ili nedjeljnu kišnu večer.
