Ove godine slavimo trideseti rođendan filma “Pakleni šund” Quentina Tarantina. Ne razgovaramo o nekom običnom filmu, ne, razgovaramo o manifestu koji je potresao temelje filmske industrije devedesetih godina. Ovaj paket glazbe i slika u pokretu nije samo filmsko ostvarenje, već je eksperimentalna bomba koja je revolucionirala način na koji gledamo i percipiramo filmove.
Tarantino, majstor svog zanata kojeg je pekao radeći u videoteci, je nakon prvijenca “Psi iz rezervoara” (1991), hrabro i zajedno s kolegom iz videoteke Rogerom Averyjem napisao film kojim će odvaliti šamar svima koji su mislili da znaju što je film i da smo u njemu zapravo sve već i vidjeli. Predstavio je i drugačiji stil pisanja koji citira filmsku povijest i subjektivne osjećaje prema žanru i nasilju pa često koketira s brutalnom stvarnošću uz živopisne dijaloge koji su poput glazbe. “Pakleni šund” je postao pop kultura ikona koja je očarala, šokirala i inspirirala, a uz to ga je i industrija nagradila Oscarom za originalni scenarij. Tarantino i Avery PODCAST
“Pakleni šund” je kao šamar u lice ustaljenim normama. Tarantino je ugrizao duboko u srž žanra, ispreplićući priče, likove i dijaloge na način koji je bio sve osim uobičajen. Taj ritam, taj ispreskakani tok filma, montaže, naracije i zvuka, osjećate ga u svakoj riječi, svakom kadru, svakom pucnju. To nije samo film – to je putovanje kroz Tarantinov um, gdje se granice brišu, a pravila su za one koji su ih spremni probiti.
“Pakleni šund” je susret s umjetničkim buntovnikom, s vizionarom koji ne poznaje granice. To je film koji ne samo da je promijenio igru, već je postavio novi standard za sve što slijedi. I to, prijatelji moji, to je ono što čini “Pakleni šund” nezaboravnim i nevjerojatno važnim u povijesti filma.
U nastavku je izvorni scenarij filma (PDF)
Jedini film na koji kada šaltam po kablovskoj, zastanem i… ne mogu prestat gledat sve do kraja, po 46709 put. 🙂