Baš kao što je Julia Ducournau potresla filmski svijet filmčinom “Titane” i po meni odnijela titulu filma 2021. godine, još jedna francuskinja trese tlo sedme umjetnosti — Coralie Fargeat sa “Supstancom”, filmom koji nas je instantno zaintrigirao foršpanom, razvaljuje svijet zabavne industrije te ga prikazuje kao carstvo taštine, emotivne retardacije i makijavelističke beskrupoloznosti. Da, da, sve smo to već gledali, sve je to već ofucano i prožvakano i blablabla… A što je tu novo? To da je Coralie odabrala jezik body-horrora, onog kojeg tako volimo kod i zbog Davida Cronenberga. I to bez cenzure, frontalno, s jakim praktičnim efektima i s puno krvi. Jako puno krvi.
Fargeatovu pamtimo po njenom brutalnom debiju “Revenge” (2017.) i treba spomenuti kako divno raste i autorski progresira te već sad djeluje kao kirurški precizna redateljica dok u svom stilu (između Refna i Aronofskog s dosta Kubricka i Cronenberga) secira narativ ne libeći se jasno istaknuti filmske uzore i mentore. Odabir zaboravljenih Demi Moore i Dennisa Quaida pun je pogodak jer se i te kako osjeća inat i prkos u njihovim izvanrednim performansima.
U ovoj priči o starenju (u Hollywoodu), Elizabeth (Moore) je nakon bogate, Oskarom nagrađene karijere završila kao voditeljica aerobika u jutarnjem programu kabelske televizije. Rejting joj pada, a producent (Quaid) je odluči umiroviti zbog stalnog rektalnog alpinizma vječno nezadovoljnim dioničarima TV imperije te potražiti mlađu, energičnu i seksepilom nabijenu zamjenu. Shrvana vlastitom nebitnošću u industriji, Elizabeth doživi prometnu nesreću te kroz bolnicu dolazi u doticaj sa Supstancom, eksperimentalnim klonirajućim postupkom kojim se osoba duplicira kao mlađa i ljepša verzija sebe. Elizabeth se prepusti tretmanu s jako strogim i discipliniranim protokolom, a osim generacijskog sukoba i nemara klona za svog domaćina, na vidjelo izlazi i sva taština i mediokritetizacija zabavne industrije uz krvavi crescendo u finalu, s posvetom Kubrickovoj sceni lifta, oldskul špricajućim hororima/efektima kakve nam je servirao Tom Savini i već spomenutom Cronenbergu s praktičnim efektima i estetikom mutacije tkiva. Monumentalna scenografija bogatih, a sterilnih interijera pojačava dojam usamljenosti i izolacije jer se subjekte pozicionira u predimenzionirane prostore, a dekor je ponovno prožet inspiracijama poput Kubricka i Jodorowskog.
Ovo filmsko anti-establišmentsko remek-djelo s budžetom ispod 18 milijuna dolara omogućila nam je platforma Mubi – streaming sustav koji je raj za one što traže dublje, smislenije filmove. Dok veće streaming platforme plivaju u moru komercijalnih lako zaboravljivih hitova, Mubi je kao skrivena knjižnica za prave ljubitelje umjetnosti uz izbor filmova koji nije usmjeren na masovnu publiku, već na one koji cijene filmski jezik u njegovom najčišćem obliku.
Cijeli film je baš autorsko iskustvo, bez kompromisa i ulagivanja. Odličan soundtrack britanskog producenta Raffertie koji je nekad objavljivao pod etiketom Ninja Tune i kamera Benjamina Kracuna (makro-fotografija kakvu nam je nekad divno isporučio Matthew Libatique u “Rekvijemu za snove”(2000.)) dokaz su da Coralie Fargeat odlično bira ekipu i suradnike, a potpisuje i scenarij ove filmčine za koji je dobila i Zlatnu palmu u Cannesu te je s razlogom jedna od najspominjanjih redateljica u filmofilskim krugovima posljednjih tjedan dana.
“Supstanca” je film godine!
