Road House (2024) – pobješnjeli Conor McGregor protiv Jakea Gyllenhaala u zenu

Ah, “Road House”, još jedan rimejk koji je na sitno narezao sve klišeje u povijesti mašte, istrajbao ih u smjesu akcije i pomaknutosti pa ispekao na naglo na plamenu kerozina, da bi potom, estetike i serviranja radi, po vrhu posipao šljokice samouvjerenosti svog epskog junaka. Da, ovo je film koji od tebe jedino traži da zaboraviš svaku granicu razuma i potpuno se prepustiš struji sirove, nekontrolirane adrenalinske zabave.

U originalu (iz daleke 1989. godine), Patrick Swayze je glumio Daltona, smirenog, ali izuzetno sposobnog redara, koji nam je dokazao da ne trebaš diplomu s Harvarda za rješavanje elementarnih životnih problema – dovoljno je imati malo stila, šaku zapanjujućih poteza borilačkih vještina i osjećaj za pravdu. Šarm je u toj kombinaciji svakako dodatak par excellance! Naravno, sve to dolazi uz dobru dozu egoizma i nekoliko scena demonstracije navedenog u kojima bi se svaki normalan čovjek ozbiljno povrijedio.

U ovoj preradi, Daltona tumači Jake Gyllenhaal koji je sa Swayzejem dijelio ekran u odličnom, i za Uskrs prigodnom filmu “Donnie Darko” što mu je svakako pomoglo da lakše “uđe” u Daltonove cipele. Adaptacija je prilagođena novonormalnom vremenu pa dok je izvornik jahao zen divljine Missourija, prerada udiše tropikalije Florida Keysa i vječnu mladost u hladovini palmi sa stopalima zakopanim u vrući pijesak dok pogled hrani dušu tirkiznim horizontom.

Naravno, priča o propalom UFC-ovom borcu koji prihvaća posao redara u klubu čija je klijentela agresivna i destruktivna ovdje je usputna pojava i tanka poput lista papira, a likovi su namjerno plošni baš kao daska za jedrenje. Ali u “Road House” ne dolaziš radi razrade likova ili dubokoumnih poruka. Upravo suprotno, dolaziš gledati kako se šakama razbijaju lica i/ili kako prijevozna sredstva eksplodiravaju u slow-motion valceru adrenalina i testosterona. “Road House” nije film za analizu, već za čisti i neobuzdani užitak.

Ovaj film iskusnog redatelja Douga Limana (“Edge of Tomorrow”, “Bourneov identitet”) stilski ga otkriva kao pripadnika moje/naše MTV generacije. Limanu je ovaj film digao pozamašnu prašinu, ponajprije zbog činjenice da u njemu debitantsku ulogu ima bivši UFCov dvostruki prvak i najpoznatiji MMA borac na planetu – Conor McGregor. I stvarno treba napomenuti i naglasiti – Conor je fenomenalan! Možda je ovo i najupečatljivija debitantska uloga u (akcijskom) filmu. Ne samo da je zarazno uvjerljiv kao psihopatološki poremećeni plaćenik-destruktor, nego je u svemu tome i zabavan, karikaturalan i dozlaboga pamtljiv. Kako i neće biti, kad se već u svom prvom filmskom pojavljivanju stvori kao od majke rođen dok bježi od poludjelog muža koji ga je u krevetu uhvatio sa svojom suprugom. Dalo bi se čak i argumentirano raspravljati je li Conor svojom karizmom, koja jedva stane u widescreen format filma, potopio i iskusnog Gyllenhaala? Uz “ozloglašenog” McGregora, jako dobar izbor je i Daniela Melchior kao doktorica i kćerka korumpiranog šerifa. Ona sjajno leži za onaj dio filma u kojem treba podsjetiti na važnost ljubavi, emocionalnog sazrijevanja i ideje obitelji.

Da budem potpuno iskren, ako tražiš nešto više od filma, sigurno ćeš biti razočaran. Ali, ako si spreman zaroniti u površinski svijet akcije i estetike igrica i stripa, a koji je uronjen u dobru dozu neumjesnog humora i prenaglašenih reakcija, onda je “Road House” upravo ono što tražiš.

Sve u svemu, potpuno je nebitno je li ovaj uradak bolji ili lošiji od izvornika. Sasvim sigurno su oba dobri pokazatelji duha vremena u kojem su nastali jer ovo je film koji se ne bavi s ispravnim i pogrešnim u filmskom zanatu – već je bitno tko ima jače mišiće i brže reflekse, ali i tko je više cool. I na kraju, naravno, najbitnije i jest tko je dobra duša i ispravno postavljen čovjek, a tko je kokainski egomanijak kakvom hitno treba rehabilitacija i vraćanje na tvorničke postavke aperkatima i direktima… uz malo pillinga vanjskim brodskim motorom od 200 konja.