Budimo realni, vukodlački podžanr godinama je bio u induciranoj komi, reciklirajući uvijek iste trope punog mjeseca, srebrnih metaka i CGI krzna koje na ekranu izgleda kao renderirani tepih na Božićnom popustu. A onda se niotkuda pojavi “The Cycle” (2026.) i odluči bez pardona preokrenuti ploču.
Forenzička antropologinja Meg Garland pozvana je pomoći policiji u istrazi stravičnog, naizgled životinjskog ubojstva majke i kćeri u zabačenom gradiću. Slučaj postaje mučno osoban kada se u blizini mjesta zločina pronađe bizarno očuvano tijelo njezina oca koji je bez traga nestao prije 36 godina. Proučavajući njegove posmrtne ostatke, Meg počinje raspetljavati mračnu obiteljsku tajnu.
Redatelj Jordan Downey nije htio snimiti još jedan ziheraški hommage klasicima poput “The Wolf Man” (1941.), nego je hrabro zagrizao u mješavinu forenzičkog trilera i tjelesnog horora. Njegova vizija ne mari previše za strogi kanon i očekivanja dežurnih čistunaca; film kreće kao tmurna, hladna misterija o nestanku i mrtvačnicama, a u drugoj polovici iznenadi konceptom za koji nam nitko nije dao upute za uporabu, a vjerujem da je u podžanru na nov način secirao kako se (ne) postaje vukodlakom.
Glumački teret lavovski nosi Deborah Ann Woll, koja ulogu forenzičke antropologinje glumi s tolikom posvećenošću i emocionalnom težinom da potpuno zaboravite kako zapravo gledate niskobudžetni horor. U tome joj sjajno pomažu pouzdani Jeffrey Donovan i Will Hochman, funkcionirajući kao savršeno prizemljeno sidro u priči koja iz minute u minutu postaje sve luđa. Upravo u tom odstupanju od šprance leži najveća snaga filma: Downey i scenaristički tim odbili su igrati na sigurno i umjesto prožvakanih klišeja ponudili znatno mračniju, pametniju i originalniju mitologiju čudovišta. Za to u današnjem horor krajoliku treba imati poštena autorska muda.
E sad, je li želja i autorski entuzijazam bio jedno triput veći od stvarnog stanja na bankovnom računu produkcije? Apsolutno! Kad krene praktični kaos, na momente je vidljivo dovijanje kamerom, sjenama i montažnim rezovima kako bi se zamaskirale manjkavosti budžeta i poneki grublji šav na protetici. No, koga dovraga briga za savršeni lak kad je netko uložio ovoliko znoja, krvi i ljubavi u praktične efekte umjesto u jeftini CGI? “The Cycle” (2026.) tu i tamo dobro zatetura pod težinom vlastite ambicije, ali u eri bezdušnih blockbustera ovaj film ima ono najvažnije – srce, stav i zube koji stvarno grizu.
