26. kolovoza i u domaća kina stiže film Ridleya Scotta “Psi pod zvijezdama”, post-apokaliptična vizija čovjeka koji odbija mirovinu. Tim povodom je The Times odradio veliki intervju s redateljem, a instantno se viralizirao dio u kojem Ridley tvrdi “Ja nisam redatelj, već influenser!” Nije trebalo puno vremena od nemalih uvreda kao reakcija na pompoznu izjavu “ishlapljelog starca” i “zaboravljenu legendu koja je samodestruktivac vlastitog opusa”.
Ridley Scott u svojoj 88. godini djeluje manje kao redatelj, a više kao neumoljiva sila prirode ili, točnije, visokoproduktivni korporativni entitet. Njegova hiperprodukcija — pet filmova u jednom desetljeću i planovi za mjuzikle, vesterne te treći nastavak “Gladijatora” — racionalno se može čitati kao odbijanje mirovine kroz radnu etiku “čovjeka starog kova”. Iako njegova izjava da nije filmaš nego influenser zvuči kao vrhunac staračke narcisoidnosti, ona zapravo razotkriva njegov zanatski pragmatizam. Scott ne čeka inspiraciju; on je vizualni inženjer koji filmski set tretira kao gradilište, a povijest kao poligon za vlastitu estetiku, bez prevelikog respekta prema faktografiji ili tuđim kanonima.
Filmofilski gledano, Scottov ego je oduvijek bio njegov primarni motor, ali u poznim godinama on poprima oblik fascinantne kurcobolje (da se poslužim rječnikom njegovih likova). Njegov odmak od kritike, nonšalantno odmahivanje rukom na počasne Oscare (jer već ima viteške titule) i ironični komentari na račun Quentina Tarantina sugeriraju da je riječ o legendarnom liku koji je svjestan da je nadživio sve svoje suvremenike. To nije nužno ego koji traži potvrdu, već ego koji je sam sebi postao mjerilo. Dok su njegovi filmovi nekad definirali žanrove (“Alien”, “Blade Runner”), današnji Scott više ne pokušava napraviti “savršen film”, već želi ostati u pokretu, koristeći Jacoba Elordija i rendere digitalnih vojski kao pijune u svojoj neprestanoj igri svjetla i sjene.
Na kraju, odgovor na pitanje jesu li ga „napucale“ godine ili ego vjerojatno leži u traumama iz djetinjstva i gubitku brata Tonyja. Scott se deklarira kao Dijete Blitza, generacija koja je naučila da se život može prekinuti u sekundi, što život u devetoj dekadi paranoizira strahom od statičnosti. Njegova hiperaktivnost nije samo produkt ega koji želi biti vječan, već racionalan odgovor na smrtnost: dok god snima, on je relevantan, živ i brži od zaborava. Možda više ne pogađa metu svaki put, ali u industriji koja pati od kreativne anemije, njegova staračka energija i odbijanje da “tiho ode u noć” čine ga posljednjim istinskim titanom starog Hollywooda.
