Nisam gledao film “Michael” jer niti sam fan biopicova, niti Jacksonovog glazbenog opusa i najvjerovatnije ću ga preskočiti pa ovo nije tekst o filmu “Michael”, nego o jednom novom, postplandemijskom fenomenu. Kritika i publika se “baš nemaju radi” i to je činjenica stara koliko i sam film, ali “Michael” je taj odnos produbio do novih granica bipolariteta. Zato sam se, nakon premijere i prvog vikenda prikazivanja, odlučio pozabaviti fenomenom mogućeg – film, koji je u najvećoj većini potpuno satrt s kritičke strane kao plitak, prazan i grozan, trenutno apsolutno vlada planetarnim kino-blagajnama te će postati najlukrativniji biopic u filmskoj povijesti.
Fanovima nekadašnjeg “kralja popa” izuzetno je teško prihvatiti činjenicu da je Michael Jackson mrtav, a kad god se pojavi u medijima (češće u naslovima Crne kronike i nekih novih svjedočanstava o zlostavljanju), nastaje polemika. Ne čudi što je i te kako veliki interes pobudila činjenica kako se snima film o njemu. Ovaj put ga ne pokopavaju; ovaj put ga pakiraju u vakuum, steriliziraju i prodaju po cijeni od petnaest eura po ulaznici, uz veliki hype, promotivnu mega-kampanju i glamuroznu premijeru. Kakvo je stanje nakon prvog vikenda prikazivanja? Filmska kritika, samoprozvani čuvari kvalitete u sedmoj umjetnosti koji mirišu na ustajalu filter kavu i intelektualni elitizam, vrište o “uvredi za umjetnika” i industrijski odrađenoj filmskoj lobotomiji, jednoobraznim slikama u pokretu, praznim kalorijama za konzumaciju uz litru kole i jumbo kokice. BBC kaže da film nema niti malo duha; Slant magazin tvrdi da je ovo lobotomija jedne tragične, kompleksne egzistencije. I vjerovatno su svi agresivni kritičari nekim djelom i u pravu. Ali njihovo “pravo” je beskorisno baš kao što su to i upute za evakuaciju u avionu kojem su usred prekooceanskog leta eksplodirala oba motora. Kritičari seciraju film kao da je riječ o lešu genijalca na obdukcijskom stolu, tražeći u njemu istinu, inovaciju,… Konkretno, traže onaj opasni, specifični elektricitet koji je Michael Jackson isijavao prije nego što su ga (pod sumnjivim okolnostima i nakon raskida suradnje sa Sonyjem) sustigli zakoni biologije i sudski procesi. Kritika želi šavove. Oni vide plastičnu operaciju naracije gdje su svi oštri rubovi odrezani, sve sjene osvijetljene reflektorima PR mašinerije, a rezultat je mekana, bezlična smjesa koja ne provocira ništa osim blage mučnine kod onih koji još uvijek vjeruju da bi umjetnost trebala boljeti. Za većinu kritike, “Michael” nije film; to je propagandni pamflet umotan u celofan s mašnicom, grozomoran trijumf brenda nad biografijom, gdje se stvarnost jednog teškog djetinjstva i bizarnog odraslog života pretvara u vizualni ekvivalent šećerne vune – slatko, prazno i dizajnirano da se otopi prije nego što stigneš postaviti ijedno neugodno pitanje.
S druge je strane višetruko brojnija publika, ta golema, gladna životinja koja ne čita fusnote, ne traži istinu; ona traži ritual. Dok kritičari sve češće pišu rekvijem filmskoj umjetnosti, dvorane se masovno pune ljudima koji ne žele dekonstrukciju idola, nego ponovno krštenje u crkvi nostalgije. Postoji taj jezivi, sve širi ponor između onih koji film promatraju kao tekst i onih koji ga konzumiraju kao narkotik. Za publiku, ovaj film nije guilty pleasure; to je slavljenička fešta. Oni ne idu u kino da bi vidjeli čovjeka, nego da bi ponovno usisali mit s kojim su rasli dok su još vjerovali u čuda. Kritika masakrira film jer on ne nudi ništa novo, ali publika ga pretvara u epski blockbuster upravo zato što im nudi onaj stari dobri zarazni osjećaj bezbrižnosti, pročišćen od prljavštine stvarnosti. Živimo u eri u kojoj je “autentičnost” postala preskupa roba za masovno tržište. Publika bira steriliziranu verziju sjećanja uz koloroformni efekt nostalgije jer je stvarna povijest previše teška za nositi kući nakon posla. Dok kritičari plaču nad “izgubljenim duhom umjetnika”, blagajne bilježe povijesne rekorde jer je prosječni konzument odavno shvatio pravilo kluba: nije bitno što je istina, bitno je što te natjera zaboraviti koliko je svijet oko tebe postao nepodnošljiv. Kritika i publika više ne gledaju isti film; oni se bave potpuno različitim industrijama. Kritika se bavi estetikom nestajanja, a publika ekonomijom obožavanja, i u tom ratu, pobjednik je onaj tko kontrolira tvoj osmijeh (i novčanik), a ne tvoj intelekt.
Živimo u eri estetske eutanazije. Sterilizacija istine pod izgovorom zabave nije ništa drugo do kolektivna anestezija duha; to je trenutak u kojem publika prestaje biti sudionik katarze i postaje tek krdo koje preživa sanirane verzije tuđe patnje, zahtijevajući da ga se ne budi iz ugodnog drijemeža. Kad jednom prihvatimo komfor laži umjesto neugode istine, odričemo se prava na rast i pretvaramo kulturu u supermarket pročišćenih emocija gdje je svaka opasna misao preventivno uklonjena radi mira u kući i stanja na blagajni. To je tiha smrt civilizacije: svijet u kojem više nitko ne krvari na platnu jer bi krv mogla pokvariti okus kokica onima koji su zaboravili da je jedina stvarna svrha umjetnosti bila da nas protrese, rani i podsjeti da smo živi, umjesto da nam prodaje lobotomiju upakiranu kao spektakl.
Dobrodošli u novonormalno dobe zabave, gdje su činjenice opcionalne, a jedina valuta koja vrijedi je tvoja spremnost da kupiš laž koja zvuči savršeno, baš kao “Billie Jean”.
