Nakon gledanja hypeanog australskog filma “War Machine” (2026.) Patricka Hughesa, sinapse su mi zazvonile na deja vu – kao da sam, nakon nekog vremena sreo starog, dobrog prijatelja koji je loš u samoinicijativi, ali se jako puno socijalizira pa živi tuđe živote i prepričava njihove anegdote. Priča ide ovako: Tijekom završne faze selekcije za američke rendžere, veteran kodnog imena broj 81, traumatiziran gubitkom brata predvodi svoj tim regruta na iscrpljujućoj šumskoj vježbi poznatoj kao “Smrtonosni marš” koja se iznenada pretvara u borbu za goli život kada na njih naleti svemirski stroj za ubijanje. Nakon što svjedoči masakru svojih kolega, 81 je prisiljen nadjačati afganistanske traume i PTSP te iskoristiti svoje vojno umijeće ne bi li uništio vanzemaljsku prijetnju.
Ovaj filmski Frankenstein se sastoji od bitnijih dijelova daleko poznatijih prethodnika. Kao da je netko uzeo kičmu “Predatora” (1987.), ugradio je u oklop “RoboCopa” (1987.) i “Rat svjetova” (2005.), a unutrašnje organe transplatirao je iz “Edge of Tomorrow” (2014.). Redatelj Hughes se kao majstor akcije dokazao filmom “The Hitman’s Bodyguard” (2017.), a ovdje se ponaša kao filmski Fatboy Slim, koji umjesto ploča semplira tuđe scene, baš kao što to vrhunski radi Quentin Tarantino. U ovakvim filmovima smo vidjeli promociju cijele sile vrhunski utreniranih vojnih specijalaca i postrojbi za posebne namjene, a “War Machine” gradi spomenik rendžerima, baš kao što je nekad radio Chuck Norris sa McQuadeom ili Kit Teler s Frenkijem u Lunov Magnus Stripu :). Afganistanski uvod demonstrira bratsku ljubav, žrtvu i surovost rata (ukratko sve ono na što su nas amerikanci programirali u Reaganovim osamdesetima), a početni trening podsjeća na strogi militarizam “Full Metal Jacketa” (1987.), dok je sama mehanička prijetnja zapravo rođak ED-209 iz “RoboCopa” (1987.), samo što ovaj put, umjesto po detroitskim uredima, ganja rendžere po gustim šumama Amerike. Drugim riječima, ovo je film koji ne krade, on sakuplja.
No, ono što bi čak i Quentinu Tarantinu dalo blagi osmijeh na lice jest način na koji se “War Machine” (2026.) poigrava s narativnim lukom i tropima akcijskog žanra, kao i dinamikom antiheroja. Alan Ritchson, naš kolosalni nasljednik Arnolda Schwarzeneggera, ne pokušava biti sofisticirani vojnik već hoda kroz vlastitu noćnu moru, dok njegov lik, broj 81, umjesto uspješne pješadijsko-inžinjerijske karijere nosi težinu krivnje. Scena na litici, kada se cijeli tim pokušava spustiti dok ih svemirski stroj prati i laserski skenira teren, ima onu napetost kakvu smo gledali u fantasy klasiku Petera Jacksona “Gospodar prstenova” (2001.) samo umjesto robota stavite Nazgûla. Skoro pa! 🙂 To je svojevrsna triple feature matineja: prvo gledate “Full Metal Jacket” (1987.), a onda skočite usred “Terminatora” (1984.), a zatim ste u “Predatoru” (1987.) uz pregršt sitnih spomena filmskih klasika i pamtljvih momenata žanra u posljednjih pedesetak godina. I sve to dolazi uz kraj koji vrhunski ostavlja prostor za nastavak. Ka-čing, ka-čing!
“War Machine” (2026.) ostaje kao onaj film u videoteci kojeg digneš jer su svi ostali hitovi vani. Ili kad u slastičarnici ne znaš što bi pa ideš na provjerenu kombinaciju “od svega po malo”. Poput “Machetea” (2010.), svjestan je svoje apsurdnosti, ali je nosi s ponosom. Kritike ga miješaju s “Metal Gear Solidom”, a Netflixovi pretplatnici žude za nastavkom, što ovaj film pretvara u neku vrstu popkulturnog fenomena. Nije “Pulp Fiction” (1994.), ali je rapidan, krvav i savršeno neozbiljan – upravo onakav kakav publika želi kad joj treba doza čistog, lakozaboravljivog akcijskog užitka. Baš kako umjetna inteligencija reciklira povijest kreativnosti, tako funkcionira i “War Machine”, u zadanim žanrovskim okvirima i po receptu Daj publici točno ono što traži! pa je idealan predstavnik metamodernizma, a 40 milijuna pregleda u tri dana najbolje dokazuje/opisuje eru u kojoj živimo – mediokritetski komformizam.