Zamislite da je Sam Peckinpah progutao psihodelike, prelistao povijesnu čitanku i odlučio snimiti punk-rock lekciju o američkom intervencionizmu – to je najprecizniji uvod u film “Walker” (1987.). Redatelj Alex Cox je kod realizacije ove filmčine odbacio većinu okvira tradicionalne biografske drame i odlučio se (hrabro!) na nadrealan, ali povijesno točan uspon i pad Williama Walkera, američkog liječnika i pravnika koji je 1855. godine, sa šačicom plaćenika i uz blagoslov krupnog kapitala, umarširao u Nikaragvu, proglasio se njezinim predsjednikom i pokušao uvesti ropstvo. Cox namjerno razbija povijesnu iluziju uvodeći bizarne, anakrone elemente poput helikoptera, limenki Coca-Cole i časopisa Time, pretvarajući ovu povijesnu odiseju u halucinogeno-nadrealnu satiru o neokolonijalizmu koja želi povući paralelu s američkom vanjskom politikom iz ere Ronalda Reagana.
U središtu ovog kontroliranog ludila nalazi se veličanstveni Ed Harris (“The Right Stuff” (1983.)), koji ovdje doseže vrhunac hladnokrvnog, asketskog fanatizma utjelovivši Walkera kao proročanskog luđaka sa čeličnim pogledom. Njegovoj salonskoj hladnoći savršenu kontratežu daje nezaboravni Peter Boyle (“Young Frankenstein” (1974.)) u ulozi proždrljivog i ciničnog tajkuna Corneliusa Vanderbilta, dok Rene Auberjonois (“M.A.S.H.” (1970.)) donosi pravu dozu ekscentričnog militarizma u Walkerov stožer. Glumačku ekipu sjajno zaokružuju Sy Richardson (“Repo Man” (1984.)) s dozom prijeko potrebnog uličnog cinizma i Marlee Matlin (“Children of a Lesser God” (1986.)) kao tihi, tragični moralni kompas u svijetu koji je posve izgubio razum.
Najveći snaga “Walkera” leži u spoznaji da je stvarna povijest zapravo daleko luđa i apsurdnija od Coxovih anakronih fantazija; William Walker je doista postojao, doista je proglasio engleski službenim jezikom u srednjoameričkoj državi i vratio ropstvo pod krinkom “širenja slobode”, prije nego što je njegova megalomanija završila pred streljačkim vodom. Sam film sniman je na autentičnim lokacijama usred stvarnog sukoba u Nikaragvi osamdesetih, pod izravnim pokroviteljstvom sandinističke vlade, što je bio čin čiste političke sabotaže koji je Coxu u konačnici zapečatio holivudsku karijeru i film osudio na financijski krah. Ono što je tadašnja kritika otpisala kao nesuvisli i pretenciozni eksces, danas blista kao vizionarski, beskompromisni spomenik filmskog bunta – podsjetnik da je povijest nadrealno-krvavi krug u kojem najgori luđaci najčešće nose odijela osloboditelja.
