Konačno, filmsko ukazanje koje nas je spasilo od sterilne, algoritamske plastike kojom nas Hollywood već godinama bombardira u formi košer biopicova! Film “Tony” (2026.) režisera Matta Johnsona lansiran je u eter s epskom, sirovom iskrenošću i beskompromisnim autorstvom koje odbija glancati mošnje svom protagonistu. Umjesto da gledamo još jednu lažnu, idealistički nabrijanu hagiografiju za masovnu potrošnju, “Tony” slavi ljudsku pogrešivost, znoj, dim i zajebano stvaran život. Ovo ostvarenje s ponosom, poput svete relikvije, u rukama drži duh i slovo kultne biblije “Dosje kuhinja” (Fraktura, 2000.) koja je danas vrlo tražena roba na aukcijama i u antikvarijatima s cijenom od najmanje 70 EUR-a, prenoseći na film onaj isti opasni, opojni miris pržene piletine, prolivenog viskija, prstohvat opijata i gastrokulturnog anarhizma koji je nas, lovce na gonzo duh, zauvijek kupio na prelazu tisućljeća.
Kroz monologe i dijaloge izbija onaj pravi, nepatvoreni beatnički duh mladog Anthonyja Bourdaina – bahatog, neurotičnog, smrtno nesigurnog, ali jezivo radoznalog klinca koji je u Provincetownu tražio ljubav, a pronašao pakao i spas pod užarenim metalom restoranskih štednjaka. Dominic Sessa u naslovnoj ulozi isporučuje meandrirajuću, pulsirajuću glumačku bravuru generacije, hvatajući Bourdainovu trajnu unutarnju groznicu bez trunke patetike, dok mu fantastična Emilia Jones kao Nancy i nevjerojatni Antonio Banderas u ulozi mudrog, ogorčenog šefa kuhinje/učitelja daju savršeni dijaloški kontrapunkt. Uz urnebesnog Stavrosa Halkiasa i razularena, nabrijana sporedna lica poput Lea Woodalla, ova glumačka postava diše kolektivnim plućima zadimljenog stražnjeg ulaza u restoran, gradeći filmčinu koja je visoko-frekventni sudar ega, testosterona i kreativnog očaja.
“Tony” je trijumf filmofilske drskosti jer uspijeva ono što je većini modernih biografskih filmova nezamislivo: ne podilazi publici, ne objašnjava svaku glupost nacrtanim narativnim rukavicama i ne pravi od svog heroja bezgrešnog sveca. Ovo je film koji miriše na sustajalu masnoću, znoj i književni integritet, uronjen u ljeto koje je formiralo ikonu prije nego što je uopće znala da će to postati. Ostaje pitanje – “A što bi na sve ovo rekao sam Bourdain?” I kako je već netko divno spomenuo – vjerovatno bi revoltirano izašao iz kino-dvorane odmah nakon uvodne špice, a onda negdje iz mraka hodnika, škiljio prema ekranu, bez da ga itko vidi.
