Indonezijski film je preživio cenzuru diktature, raspad tržišta i kulturni vakuum, da bi danas – oslobođen, beskompromisan i žanrovski neukrotiv – šakom i kamerom udario ravno u lice globalne sterilnosti sedme umjetnosti.
Ono što je Hollywood nekad bio za ratne filmove, sada je Indonezija za borilački horor-akcijski nihilizam. Zemlja čija je povijest popločana krvavim vojnim pučevima, korumpiranim političarima i militantnim bandama stvorila je kino koje se odbija pretvarati da je svijet divno mjesto. Filmovi iz Jakarte i Surabaye dolaze s toliko brutalnom koreografijom da ostavljaju osjećaj kao da te netko posvećeno i satima mlatio palicom ukrašenom žiletima. Zboga toga je i Netflix ušao u indonezijsku produkciju kako bi iskoristio rastuće regionalno tržište i publiku gladnu domaćeg, autohtonog sadržaja koji ne ovisi o zapadnim narativima. S partnerima poput Timo Tjahjanta i Joko Anwara, platforma cilja na žanrovski snažne, vizualno prepoznatljive filmove koji prelaze granice jezika. Tako je nastao i ovaj dinamitni akcijski spektakl “A Noite Nos Persegue” ili internacionalno “The Night Comes for Us”.
Joe Taslim, čovjek koji izgleda kao da je rođen u ciglani, glumi Ita – bivšeg plaćenog ubojicu koji se, gle čuda, odluči ne ubiti jedno dijete. To je dovoljna motivacija da cijeli snažni i moćni kartel (za kojeg je Ito dotad lojalno radio) čvrsto odluči da on mora nestati. Što slijedi? Dvosatni destilat masovne egzekucije, koreografirane poput baleta s likovima široke lepeze poremećaja ličnosti. Ako John Wick ima stil, onda “The Night Comes for Us” ima glad – za razaranjem, rezanjem tetiva, trganjem kostiju i krvlju koja teče u potocima.
Iko Uwais – da, onaj pamtljivi gospodin iz “Racije” – ovdje glumi kartelskog moralnog paladina što znači da je (koliko-toliko) Itina suprotnost. Ipak, obojica su bogovi smrti, samo na različitim terapijama. Njihova epska završna borba nije tu da pokaže tko je jači, nego koliko još nasilja možemo podnijeti.
U indonezijskoj stvarnosti su ulice često i jedini zakon, siromasi žive i umiru neprimijećeni, kriminalne bande su ponekad bolje organizirane od policije, a filmovi poput ovog djeluju kao nasilna poezija naroda koji više ne vjeruje u pravdu – ali još uvijek vjeruje u osvetu. Siguran sam da filmovi s ovog arhipelaga od sedamnaest tisuća otoka gdje se korporativna glad, plemenski kôd i sveti bijes kupaju u istom znoju dok zrak smrdi na dim, benzin i stari kolonijalni grijeh koji nikad nije oprošten, zapravo imaju zdravstveno-terapeutski učinak jer kad sustav toliko ne funkcionira dok ruši većinu, a štiti podobne, onda jedinu nadu nudi filmski anti-junak koji sam kreće u obračun sa apsolutno svima, pod svaku cijenu i svim mogućim sredstvima. I nakon iskustva gledanja ovog nedvojbenog akcijskog klasika postaneš izuzetno sretan što si još uvijek živ.
Autor: Marko Mihalinec
Pod utjecajem kave, ironije i mitologije!
