Ako ste se zaželjeli poštene doze retro paranoje i želite vidjeti kako se nekad riskirala glava za dobru priču, ugasite obavijesti na mobitelu, ignorirajte algoritme i dajte šansu ovom zaboravljenom dragulju. Selimo se na Floridu osamdesetih – pravo carstvo kokainske paranoje, komaraca veličine helikoptera i znoja koji doslovno curi s ekrana. Triler “The Mean Season” (1985.) zapravo je jedna poštena pljuska u lice onoj romantičnoj ideji o poštenom i čistom novinarstvu koje je navodno nekad postojalo prije nego što ga je pojeo jeftini senzacionalizam. Pratimo Malcolma Andersona (legendarni, preplanuli Kurt Russell), novinara iz Miamija koji dobiva telefonski poziv života – doslovno, jer mu se na liniju nakači psihopat s vizijom, serijski ubojica koji ga želi iskoristiti kao svog osobnog PR-ovca i glasnogovornika u medijima. Redatelj Phillip Borsos ovdje servira Floridu toliko ljepljivu, prljavu i divlju da odmah shvatite zašto je i novi “GTA VI” smješten upravo u fiktivne, ali tako savršeno preslikane krajeve ovog sunčanog ludila u kojem moral brže trune nego leš u jednoj od bezbrojnih močvara.
U ovoj priči Kurt Russell uspješno zaobilazi sve one izlizane klišeje nabrijanog akcijskog junaka i portretira običnog, zbunjenog piskarala s prevelikim dioptrijskim naočalama kojeg vlastita bolesna ambicija vuče ravno u propast, dok mu se moralni kompas vrti brže od ventilatora na stropu. Njegov partner u ovom suludom plesu je hladnokrvni ubojica kojeg Richard Jordan portetira sa solidno jezivom, distanciranom opuštenošću da cijela stvar brzo prerasta u bolesni medijski show u kojem se više ne zna tko zapravo drži uzde – onaj tko potpisuje zločine ili onaj tko o njima sklapa bombastične naslove. Da stvar ne ode u potpuni kaos, tu je Mariel Hemingway, Ernestova unuka koja pokušava glumiti glas razuma i držati neku distancu, između pažnje gladnog ubojice kojeg prezire, Pulitzerove nagrade željnog novinara kojeg voli i inspektora (mladi Andy Garcia s groznim sunčanim naočalama) kojem jako treba hitro i pozitivno rješenje slučaja za odskok u policijskoj karijeri. Cijela ova igra mačke i miša nudi znatno trijezniji i realniji prikaz medijske manipulacije od nekih drugih, puno glasnijih filmskih rođaka iz tog doba poput sirovog nasilja u filmu “Dirty Harry” (1971.) ili televizijskog ludila u klasiku “Network” (1976.).
Nevjerojatno je kako “The Mean Season” (1985.) i nakon više od četrdeset godina funkcionira kao brutalno točno i trijezno upozorenje o tome kako lako stvarni ljudski užas pretvaramo u zabavu za mase, što je u današnjoj eri true crime podcasta i klikbejt naslova aktualnije nego ikad prije. Nikako ne smijem zaboraviti spomenuti izvanredan soundtrack s potpisom legendarnog Laloa Schifrina. Naravno, film ima svoje male, simpatične mane i pati od tipičnih žanrovskih konvencija iz zlatnih osamdesetih, ali Borsosova režija i dalje pogađa točno tamo gdje boli, secirajući našu kolektivnu glad za jeftinim uzbuđenjima. Možda je ovaj naslov s vremenom nepravedno potonuo na dno filmskih arhiva i prašnjavih polica, ali njegova priča o tome kako lako postajemo lutke na koncu svakog luđaka s dobrim PR-om i dalje stoji kao čisti klasik.
