คนเดือดทวงแค้น je originalni naziv filma koji na ovom dijelu planeta bolje poznajemo kao “The Debt Collector”, naslov pod kojim ga distribuira Netflix, kao jedan od akcijskih hitova iz Tajlanda u svom katalogu. Pozivanje na “Johna Wicka” u ovoj mu je kući samo bonus, a nakon odgledanog vrijedi odgovoriti na pitanje – ima li u tom pozivanju smisla izvan pukog marketinga?
Za početak, “The Debt Collector” se prodaje kao akcijski triler i da, kad akcija krene uistinu je spektakularna, vrhunski koreografirana i režirana, brutalna i krvava, onako kako samo Azija zna. Međutim, u svojih 2 sata i 12 minuta, “The Debt Collector” želi previše toga. Tako svoju glavnu priču – onu o Numu, bivšem utjerivaču dugova koji nakon odslužene zatvorske kazne i shvaćanja da umire od neizlječive bolesti, odluči popraviti karmu pomažući žrtvama kamatara, što ga igrom slučaja pretvara u bijesnu osvetničku mašinu – film nadoštukava lutanjima u flešbekove iz sirotišta, paralelnu priču o policajcu i njegovom naramku problema…, što sve skupa u konačnici većinski čini kriminalističkom dramom. Što ne bi bio problem da mu drama ide bolje od akcije.
Načelno, redatelj Surapong Ploensang odrađuje solidan posao, kamera je sjajna, film je vizualom i energijom jako privlačan, Nadech Kugimiya odličan u glavnoj ulozi… Ali ipak mrzim što moram zvučati kao većina onih koji su film gledali sa zdravim očima pa reći: da je “The Debt Collector” odlučio ostati samo na liniji osvetničke akcije, bez potrebe da poluuspješno pokuša razviti dodatne emocionalne dimenzije, bio bi puuuuno bolji. Ovako je dobar.
